- Poruka
- 1.384
Pratim Krstaricu, čitam neke starije topice i primjećujem još puno amoziteta između Hrvata i Srba oko, maltene, bilo čega. Gotovo da ne postoji konsenzus niti oko stvari koje su svugdje drugdje općom aklamacijom prihvaćene kao takve. Jedni drugima ne mogu oprostiti brojne nepravde počinjene u zadnjih gotovo stotinu godina i uvijek se sve svodi na iskazivanje internet agresije i prepucavanje forumaša s obje strane.
Ma koliko to nekome bila blasfemija, Hrvati i Srbi ipak žive jedno pored drugih na ovom nesretnom Balkanu i samim time neizostavno su upućeni jedni na druge, ako u bilo čemu, a ono barem u gospodarskom i donekle političkom smislu. Ok, srećom više ne dijelimo život u zajedničkoj državi i to bi svakako trebalo pomoći u padanju tenzija, jer sada i jedni i drugi mogu kriviti samo sebe za svoje neuspjehe, ali ostavlja se dojam da neke stvari vise u zraku, barem kada su u pitanju stavovi nacionalista. Tada uvijek iskrsne pitanje BiH i njene podjele, pa poćnu prozivanja za ratove 90-ih uz neizbježno brojanje tko je gdje više koga pobio, razbio, opljačkao itd. Naravno, takvi prijepori (da ne kažem svađe
) nužno odvrte film natrag na 1945-tu - "godinu koja se stalno vraća" i onda opet počinje udaranje o Jasenovcu i Bleiburgu, ustašama i četnicima (tu su oni najpozitivniji i najbrojniji ponešto marginalizirani ili predstavljeni u pseudohistorijskom kontekstu. Naravno, mislim na partizane), što nužno odmata klupko na diktaturu kralja Aleksandra 1929., pa na krvavu skupštinu '28., zlosretni i mrski Vidovdanski ustav, zločeste radićevce, batinjanja hrvatskih seljaka, nemilu 1918. uz poznatu "koja nas je budala uopće spajala" i tako redom.
Cijela priča dalje vodi u zamagljene drevne daljine u kojima forumaši ustrajno kopaju po uzrocima hrvatsko-srpskog sukoba naprežući mentalne vijuge da baš onu drugu stranu optuže za sukob i pokažu sebe kao žrtvu ili u najmanju ruku, kao pozitivce "bez mane i grijeha". Na kraju se cijela diskusija svede na spominjanje pasa, majki, spolnih udova, genocida i svaki put rasprava ode u teški primitivizam i bude s razlogom zaključana.
Zato se pitam, a budući da je to, makar u najminimalnijoj mjeri čista nužnost, što jedni očekuju od drugih pa da se stvore uvjeti, ako ne već za prijateljstvo, a ono za kurtoazno i civilizirano ponašanje u skladu s zajedničkim gospodarskim minteresima, jer je jasno da svoja tržišta možemo većinom fokusirati upravo na ex-Yu zemlje?! Koji su to uvjeti koji se trebaju ispoštovati na obje strane pa da krenemo dalje, uzimajući u obzir da negiranje problema ili izolacija i prestanak svakog odnosa jednih s drugima, u globaliziranom svijetu, nisu opcija.
Eto, raspalite, i nastojte da tema ne utrne nakon par postova!
Ma koliko to nekome bila blasfemija, Hrvati i Srbi ipak žive jedno pored drugih na ovom nesretnom Balkanu i samim time neizostavno su upućeni jedni na druge, ako u bilo čemu, a ono barem u gospodarskom i donekle političkom smislu. Ok, srećom više ne dijelimo život u zajedničkoj državi i to bi svakako trebalo pomoći u padanju tenzija, jer sada i jedni i drugi mogu kriviti samo sebe za svoje neuspjehe, ali ostavlja se dojam da neke stvari vise u zraku, barem kada su u pitanju stavovi nacionalista. Tada uvijek iskrsne pitanje BiH i njene podjele, pa poćnu prozivanja za ratove 90-ih uz neizbježno brojanje tko je gdje više koga pobio, razbio, opljačkao itd. Naravno, takvi prijepori (da ne kažem svađe
) nužno odvrte film natrag na 1945-tu - "godinu koja se stalno vraća" i onda opet počinje udaranje o Jasenovcu i Bleiburgu, ustašama i četnicima (tu su oni najpozitivniji i najbrojniji ponešto marginalizirani ili predstavljeni u pseudohistorijskom kontekstu. Naravno, mislim na partizane), što nužno odmata klupko na diktaturu kralja Aleksandra 1929., pa na krvavu skupštinu '28., zlosretni i mrski Vidovdanski ustav, zločeste radićevce, batinjanja hrvatskih seljaka, nemilu 1918. uz poznatu "koja nas je budala uopće spajala" i tako redom.Cijela priča dalje vodi u zamagljene drevne daljine u kojima forumaši ustrajno kopaju po uzrocima hrvatsko-srpskog sukoba naprežući mentalne vijuge da baš onu drugu stranu optuže za sukob i pokažu sebe kao žrtvu ili u najmanju ruku, kao pozitivce "bez mane i grijeha". Na kraju se cijela diskusija svede na spominjanje pasa, majki, spolnih udova, genocida i svaki put rasprava ode u teški primitivizam i bude s razlogom zaključana.
Zato se pitam, a budući da je to, makar u najminimalnijoj mjeri čista nužnost, što jedni očekuju od drugih pa da se stvore uvjeti, ako ne već za prijateljstvo, a ono za kurtoazno i civilizirano ponašanje u skladu s zajedničkim gospodarskim minteresima, jer je jasno da svoja tržišta možemo većinom fokusirati upravo na ex-Yu zemlje?! Koji su to uvjeti koji se trebaju ispoštovati na obje strane pa da krenemo dalje, uzimajući u obzir da negiranje problema ili izolacija i prestanak svakog odnosa jednih s drugima, u globaliziranom svijetu, nisu opcija.
Eto, raspalite, i nastojte da tema ne utrne nakon par postova!
