Koja je bila naša najbolja godina, naše najbolje vreme?

Kada sam tamo nekih osamdesetih godina, godinu dana bio u JNA. Tada sam bio najzdraviji i najjači. Iako sam bio vezista, u vojsci jednostavno ne možeš da budeš bolestan, njanjav i mlitav. Bar je tada tako bilo. To je što se tiče zdravlja.

Najsrećniji sam bio kada sam u osnovnoj školi u sedmom razredu upoznao Nju, a u osmom se zaljubio do ušiju. I dan-danas je moja radost i moja strast.
 
Najbolje su mi bile rane dvadesete, studiranje i to. Nit briga nit pameti, samo zezanje, ceo svet je nekako bio kroz ruzicaste naočare, pun si energije i zivota, megalomanski planovi za budućnost, i tako, sve se nekako cinilo lako. Posle svatis da je zivot sve samo ne igra, dodju problemi, pocnes sve ozbiljnije i ozbiljnije da dozivljavas stvari, dodje svakodnevna rutina, ni ne okrenes se proslo 10 godina, i jos se ubrzava, otupis, sve sto te je zanimalo si video, probao, radio 100 puta, nema vise te vatre u grudima, i tako...
Jedino sto verujem da bi sad moglo da mi da neki smisao da pomislim obo su najbolje godine je da dbijem decu, da zivim za njih, i sebe stavim u drugi plan.
Vidiš, ima od toga nekih 5- 6 godina, izlazio ja s jednom djevojkom. Otprilike mi genetacija ( ja sad 46). Ona je imala više životnog iskustva u smislu di je bila, koliko je poslovno napredovala i sl. Ja sam onako bio dosta neiživljen, uglavnom bi mi na neki moj prijedlog odgovorila da je oba to već radila, vidila, čula ili što li već. Često je isticali da je umorrna, doslovno ali i od života općenito. Ja sam nekako gledao život drugačije, nekako s optimizmom i znatiželjom zbog moje dječačke prirode ali i životnog neiskustva. Naravno da smo se razišli.

Možda ispada na kraju da i nije toliko loše u mladosti nekako zapeti? Mada opet mislim mladost je mladost i trebamo nekako napuniti baterije u mladosti za zivot ali i da se cirav zivot sjecamo te mladosti, kasnije dolaze izazovi ali trebamo biti optimistični i imati nešto u sebi još mladenackog da nas gura kroz život.
 
Poslednja izmena:
Kada sam tamo nekih osamdesetih godina, godinu dana bio u JNA. Tada sam bio najzdraviji i najjači. Iako sam bio vezista, u vojsci jednostavno ne možeš da budeš bolestan, njanjav i mlitav. Bar je tada tako bilo. To je što se tiče zdravlja.

Najsrećniji sam bio kada sam u osnovnoj školi u sedmom razredu upoznao Nju, a u osmom se zaljubio do ušiju. I dan-danas je moja radost i moja strast.
I što je bilo tada u 8- om razredu? Možda i u prvom srednje. Ti si s njom od 8- og razreda OŠ ili nisam dobro razumio?
 
Meni je još uvek najlepši period života kad sam bio predškolac. :mrgreen: A nije loš ni ovaj sadašnji, finansijski stojim bolje nego ranije i društveni život mi je zadovoljavajuć. Takođe sa 24 godine kad sam bio u vezi sa jednom veoma dragom (a bogami i lepom) devojkom.
Izgleda da je ljubav okidać da se osečamo moćno u svojoj koži...
 
Jeste. Ljubav nas pokreće, motiviše, zbog ljubavi smo srećniji, imamo više samopouzdanja. A da bismo voleli, moramo i sami da volimo sebe, kako bismo mogli da dajemo i primamo ljubav.
Sunce moje... mislim da je to jedna floskula koja potiče iz New Age-a, iliti Lujze Hej, npr. Verujem u nešto drugačije... da, ako ne volimo sebe, da nam je ljubav potrebnija, da je više i uzimamo, pa i dajemo... jer, ljubav jeste refleksija nas samih...
 
Sunce moje... mislim da je to jedna floskula koja potiče iz New Age-a, iliti Lujze Hej, npr. Verujem u nešto drugačije... da, ako ne volimo sebe, da nam je ljubav potrebnija, da je više i uzimamo, pa i dajemo... jer, ljubav jeste refleksija nas samih...

Moguće je da sam ovu rečenicu "A da bismo voleli, moramo i sami da volimo sebe, kako bismo mogli da dajemo i primamo ljubav." pročitala ili čula.

Što se tiče prvog dela, da se osećamo lepše i srećnije, znam iz iskustva da je tako..bar se ja tako osećam ( osećala sam se ).
 

Back
Top