
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
KO TO KAŽE.....
Tako mi po nekad
Neka jeza prodje
Zadrhti mi telo
Onako....iznutra
I svašta mi tada lošeg na um dodje
Ma nisu to reči
Čak ni misli jasne
Već osećaj neki.....
Što juri mi dušom
Znaš.....onako.....
Kao kad počinje oluja
Pa dušu ti kida vetar što luduje
Na komade cepa
Osećajem bučnim
K’o ciradu staru kad dohvati vrag
Tako duše moje
Komadi tad lete
Oblacima sete.
Znaš .....shvatila sam kada
Taj me strah uplete.
Onda kada neko kaže.....
Posle velike sreće
Dolaze tuge još veće
A ja sam sada sretna.....
Da li to kaže
Neko ko je tužan?
Da li to sopstvena nesreća
iz njega govori
dok udaraju njegovi očajni damari?
Da li to kaže da mu bude lakše
Ne misleć’ o drugom kome se to kaže?
Pa čak i da je istina
Zar se mora reći
Onome za koga znaš
Da putuje ka sreći?
Nekad je bolje ništa ne reći....
Ali ne zna svako da i ćutanje su reči.
I strah mi tada saplete osmeh.....
Treba mi snage.....mnogo snage
Da skupim delove duše mi malene
U košaru što pod srcem mi leži
Al’ snaga nekako tad od mene beži.
Tad zagrlim sreću.....jako.....jako
Da sve puca
Il' se samo sklupčam u srećino krilo
Kao mače malo preduć tiho, sneno....
Ma nek idu bestraga sve te tudje reči
Ovo je moj put...put ka mojoj sreći
A to su samo.....ma samo, neke loše reči.
PS Zapis jednog davnog dogadjaja....setih se ove pesme podstaknuta tekstovima o sreći drugih blogera


PS Dobar dan blogerski svete.....ajmo u dan.....prelep je