.
.
.
O P R O Š T A J ... (drugi dio)
Bog: Ovaj mono-dijalog je počeo sa 'Tvojom' ponudom oproštaja. Oproštaj je upravo ono što moraš da naučiš da izbjegneš u svojim životnim situacijama. Oproštaj ne samo da ne pomaže nikome već uistinu odmaže. Oproštaj te drži upravo tamo odakle misliš da si utekao. Dok opraštaš misliš da se oslobađaš od ljutnje, od mržnje, od kletvi...međutim, tvoj oproštaj nagovještava nešto što Ti ne vidiš i ne želiš da vidiš.
Čovjek: A šta bi sad to moglo biti?
Bog: Tvoj oproštaj je pokazatelj, meni, da si Ti u Sebi već OPTUŽIO nekoga za nešto, da si ga oklevetao za nešto što uistinu sam Sebi činiš a ne vidiš to, te u svojoj Ne-svjesnosti o Sebi i svom izboru svaljuješ svu odgovornost sa Sebe na njega.
Čovjek: Ovo TI je dobro, 'pravo' dobro! Taman što se opustih prema Tebi, taman što TI dadoh prst a TI bi i ruku da mi pojedeš... znam ja takve...
Bog: Opusti se!
Niko ne želi da jede niti tvoj prst niti tvoju ruku. To iz tebe priča Biće koje se plaši svega što mu dolazi 'spolja'. Eto, i Mene doživljavaš kao nešto 'spolja' a JA sam tvoj Tvorac, tvoj IZVOR ŽVOTA. Jedino kada shvatiš da 'tamo napolju' nema nikoga do TEBE KOJI JESI, dakle Mene, jedino tada ćeš moći da povratiš izgubljeno povjerenje u Mene, tj. u Sebe KOJI JESI. Sada, u ovom stanju u kakvom si, koristiš svoj razum, da, koristiš ga da ti stvara logičke pretpostavke, logička rješenja i zaključke o tome što JESTE kao i tome kako bi 'trebalo' biti, zato i ne možeš da postaneš JEDAN samnom, još ne.
Pošto tvoj RAZ-UM, svojim 'RAZ-' dijelom sebe, logički analizira a onda svojim '-UM' dijelom iz tog analiziranog sintetizuje 'nove' mogućnosti, nove jednačine iz kojih onda izvodi zaključke o stvarnosti, ni Ti zbog njega ne možeš da vidiš Istine. Zaključci razuma postali su tvoje istine, jer si se poistovijetio sa njim, sa razumom. Stoga, za tebe, kao 'razum', jedino ono što je razumno ima smisla, jedino ono što logički izgleda normalno i prihvatljivo...JESTE. Sjeti se; JA Ti nisam dao razum da Ti on stvara život i donosi odluke o životu za Tebe, već da s njim bezbrižno prevodiš Namjere duše kroz koju se ŽIVOT ispoljava u sopstvenu predstavu. Razum ti je kao kompjuter, koji služi za memoriju i prevođenje šifrovanih poruka. Razum ti je nevidljivi transformator koji sve ono što doživljavaš u Sebi čini vidljivim 'spolja'. Zato i svaka tvoja misao kreira realnost koju doživljavaš kao Tvoj odnos prema svijetu. Razum je projektor projekcije Tvog svijeta ali ne i njegov Tvorac. Tako mora i da ostane. Zamisli da svoj život predaš mašini da ga vodi...gdje ćeš završiti? Završit' ćeš negdje u korpi za otpatke kao isjeckani papir koji Tvom razumu više nema nikakvu upotrebnu vrijednost.
Dakle, pošto si se poistovijetio sa svojim razumom sve što misliš postaje tvoja stvarnost. I evo, dok ti sada misliš kako si me razumio na trenutak, logički, svojstveno razum-ijevanju razuma, nudiš mi oproštaj. Tvoj oproštaj Ti služi da opravdaš sve one osude koje si o Meni načinio do sada, da skineš sve krivnje i klevete koje si postavio na Mene-objekt svog oproštaja. 'Neko' je morao postati KRIVAC i zločinac, da bi ti, u svom razumijevanju 'sebe i svijeta' mogao da se osjetiš pravičnim. Da bi oprostio nekome, prvo tog 'nekoga' moraš da okriviš i osudiš za nešto, drugačije oproštaj ne može da postane. Oproštaj je posledica Tvog odnosa prema stvarnosti koju doživljavaš a ne obrnuto. Ukoliko nekoga okrivljuješ i sudiš mu, nisi li ti i i jedno i drugo; i onaj koji je načinio KRIVCA od 'nekoga', dakle, i onaj koji ga je osudio? Tvoj oproštaj nije ništa drugo do tvoj SUD-PRESUDA...u drugom obliku. Nema nikakve razlike, ti si još uvijek onaj koji se postavlja kao Žrtva nečega ili nekoga. Da, da bi čovjek mogao da stvori oproštaj on mora da postane Žrtva. Jedino žrtva osuđuje druge za nešto što se njoj dešava kao njena realnost, niko drugi. Međutim, davanjem oproštaja nekome ili nečemu za počinjeno djelo-ne-djelo nad njim ili nad njemu bliskim, uistinu ne činiš Sebi uslugu već upadaš u dublju zamku svojih nerazumijevanja istine o Sebi i stvarnosti koju Sebi projektuješ. Dajući oproštaj ti uistinu opravdavaš svoje krivnje i svoje optužbe sklanjajući s tim svoju odgovornost za svoje nerazumijevanje svoje projektovane stvarnosti sa Sebe na nekoga ii nešto izvan Sebe. Svaljujući odgovornost sa 'svog srca' Ti nastavljaš da koračaš kroz život oprezno, i dalje bivajući u 'srcu' žrtva koja čeka da ponovo nađe razlog kako bi se osjetila žrtvovanom.
Čovjek: Pretjeruješ. Kako uopšte možeš da tvrdiš tako nešto??? A šta je sa svim onim ubicama i lopovima, kriminalcima...šta je sa onim 'Hitlerima' koji masovno ubijaju da bi došli do svog cilja??? Šta je sa svima onima koji su izgubili nekoga dragog i bliskog upravo zbog akcije ovakvih ljudi? Po tebi: čovjek nikada ne bi trebao da im oprosti...kao što i TI NE OPRAŠTAŠ NIKOME?...Neka se vječno peku u paklu?
Bog: O P R O Š T A J...nema nikakve veze sa akcijama 'nekog drugog' ali ima svu vezu sa Tvojim shvatanjem 'NJIHOVE' akcije kada se ona manifestuje u Tvojoj realnosti. Dakle, ono što neko drugi čini, taj neko to čini iz razloga koji su znatno drugačiji od onih koje Ti, kao Žrtva, vidiš iz svoje perspektive. Zašto? Zato što su i ubica i žrtva suprotnosti jedne te iste situacije. Bez jednog ne može da postoji onaj drugi. Akcija jednog zavisi od akcije onog drugog. Zahtjev jednog nalazi odziv u davanju onog drugog. Bez potrebe koju žrtva ima u Sebi: da bude žrtvovana, ubica nema razloga da postoji u njenoj realnosti kao i obrnuto. Dakle, u tom aktu razmjene ne učestvje samo ubica koji ima moć (doživljava se nadmoćim) nad žrtvom već u tom aktu i te kako aktivno učestvuje žrtva koja ima potrebu da bude žrtvovana i svojim pod-svjesnim osjećanjem emituje poziv putem vibracija koji će po prirodi LJUBAVI ili bezuslovnog davanja da joj bude uzvraćen. Žrtva se dakle, Ne-svjesno daje ubici...nudi mu se. Na drugoj strani spektruma javlja će se ubica koji u svom Pod-svjesnom razumu već vibrira potrebu za opravdanjem svog ubjeđenja stvorenog tokom njegovog shvatanja Sebe i svijeta oko Sebe. U pravom momentu, a upravo zbog Ljubavi kojom se ostvaruje realnost u projekciji i realnost Žrtve bit' će manifestovana za nju, kao i za ubicu negova, dovodeći ih (LJUBAVLJU), jednog s drugim u kontakt u, za njih, najpogodnijem, najprihvatljivijem trenutku. I jedan i drugi osjetit' će upravo ono što su poželjeli da osjete, a oni koji taj 'njihov doživljaj razmjene' doživljavaju kao 'događaj' sa strane, imat' će svoju viziju 'istine' manifestovanu kao sopstvenu stvarnost. Tako će, oni koji su bliski Žrtvi, osjećati potrebu za izvršenjem pravde nad ubicom kako bi svojoj krivnji (osudi) stvorili odgovarajući balans: PRESUDU. To se naravno neće vidjeti u tom projektovanom iskustvu, aktu 'ubistva', jer, bilo kako bilo, taj akt čovjek ipak doživljava (Svjesno ili Ne-Svjesno) kao nešto van svoje prirode.
I svakako, ubistvo se ne može opravdati ničim do 'slobodom' izbora. Međutim, niti jedna jedinka koja sebe doživljava ubicom ili pak žrtvom NEMA slobudu izbora. Upravo 'to' je ono što se mora shvatiti kako bi se Biće-čovjek mogao uzdići na viši nivo Svjesnosti o Sebi. Sloboda je nestala iz izbora jer onaj koji seže ka takvim iskustvima živi pod uticajem razuma koji je iskrivio iskonske namjere duše. Duša, po svojoj iskonskoj prirodi, u sebi nosi nepokolebljivu namjeru ka samoirealizaciji, ali u duši nema niti jedna namjera koja za svoju samorealizaciju zahtijeva niti Žrtvu niti pak onog koji je tiranin-ubica. Duša je izbor načinjen samim Bićem KOJE JESAM te kao takav, ima u vidu dobrobit i harmoniju cjeline. Dakle, jedino iskrivljenjem tih namjera, a do iskrivljenja dolazi poistovjećenjem sa razumom, potiskivanjem duše izvan domena ega, Biće u svojoj manifestaciji i postaje slika i prilika svojih ubjeđenja.
Oproštaj dakle, predstavlja zadovoljenje ubjeđenja Tvog ega (Razum-tijelo entiteta). Kao takav, oproštaj ne koristi jedinki, Biću KOJE JESTE čovjek, da se oslobodi od ubjeđenja i da se vrati na put duše, već koristi tom čovjeku da se oslobodi od odgovornosti za stanje svoje projekcije, da se oslobodi odgovornosti za stvaranje PERCEPCIJE realnosti kakvu doživljava .
Oproštaj kao takav, ne samo da opradava onoga koji SUDI i kleveta već uz to daje i svakom onom drugom (ubici recimo) svo opravdanje da traži oproštaj, znajući da će i da ga dobija. Pri tome i jedan i drugi iz tog iskustva opraštanja izlaze ne naučivši NIŠTA.
.
.
.
.
.
O P R O Š T A J ... (drugi dio)
Bog: Ovaj mono-dijalog je počeo sa 'Tvojom' ponudom oproštaja. Oproštaj je upravo ono što moraš da naučiš da izbjegneš u svojim životnim situacijama. Oproštaj ne samo da ne pomaže nikome već uistinu odmaže. Oproštaj te drži upravo tamo odakle misliš da si utekao. Dok opraštaš misliš da se oslobađaš od ljutnje, od mržnje, od kletvi...međutim, tvoj oproštaj nagovještava nešto što Ti ne vidiš i ne želiš da vidiš.
Čovjek: A šta bi sad to moglo biti?
Bog: Tvoj oproštaj je pokazatelj, meni, da si Ti u Sebi već OPTUŽIO nekoga za nešto, da si ga oklevetao za nešto što uistinu sam Sebi činiš a ne vidiš to, te u svojoj Ne-svjesnosti o Sebi i svom izboru svaljuješ svu odgovornost sa Sebe na njega.
Čovjek: Ovo TI je dobro, 'pravo' dobro! Taman što se opustih prema Tebi, taman što TI dadoh prst a TI bi i ruku da mi pojedeš... znam ja takve...
Bog: Opusti se!
Niko ne želi da jede niti tvoj prst niti tvoju ruku. To iz tebe priča Biće koje se plaši svega što mu dolazi 'spolja'. Eto, i Mene doživljavaš kao nešto 'spolja' a JA sam tvoj Tvorac, tvoj IZVOR ŽVOTA. Jedino kada shvatiš da 'tamo napolju' nema nikoga do TEBE KOJI JESI, dakle Mene, jedino tada ćeš moći da povratiš izgubljeno povjerenje u Mene, tj. u Sebe KOJI JESI. Sada, u ovom stanju u kakvom si, koristiš svoj razum, da, koristiš ga da ti stvara logičke pretpostavke, logička rješenja i zaključke o tome što JESTE kao i tome kako bi 'trebalo' biti, zato i ne možeš da postaneš JEDAN samnom, još ne.
Pošto tvoj RAZ-UM, svojim 'RAZ-' dijelom sebe, logički analizira a onda svojim '-UM' dijelom iz tog analiziranog sintetizuje 'nove' mogućnosti, nove jednačine iz kojih onda izvodi zaključke o stvarnosti, ni Ti zbog njega ne možeš da vidiš Istine. Zaključci razuma postali su tvoje istine, jer si se poistovijetio sa njim, sa razumom. Stoga, za tebe, kao 'razum', jedino ono što je razumno ima smisla, jedino ono što logički izgleda normalno i prihvatljivo...JESTE. Sjeti se; JA Ti nisam dao razum da Ti on stvara život i donosi odluke o životu za Tebe, već da s njim bezbrižno prevodiš Namjere duše kroz koju se ŽIVOT ispoljava u sopstvenu predstavu. Razum ti je kao kompjuter, koji služi za memoriju i prevođenje šifrovanih poruka. Razum ti je nevidljivi transformator koji sve ono što doživljavaš u Sebi čini vidljivim 'spolja'. Zato i svaka tvoja misao kreira realnost koju doživljavaš kao Tvoj odnos prema svijetu. Razum je projektor projekcije Tvog svijeta ali ne i njegov Tvorac. Tako mora i da ostane. Zamisli da svoj život predaš mašini da ga vodi...gdje ćeš završiti? Završit' ćeš negdje u korpi za otpatke kao isjeckani papir koji Tvom razumu više nema nikakvu upotrebnu vrijednost.
Dakle, pošto si se poistovijetio sa svojim razumom sve što misliš postaje tvoja stvarnost. I evo, dok ti sada misliš kako si me razumio na trenutak, logički, svojstveno razum-ijevanju razuma, nudiš mi oproštaj. Tvoj oproštaj Ti služi da opravdaš sve one osude koje si o Meni načinio do sada, da skineš sve krivnje i klevete koje si postavio na Mene-objekt svog oproštaja. 'Neko' je morao postati KRIVAC i zločinac, da bi ti, u svom razumijevanju 'sebe i svijeta' mogao da se osjetiš pravičnim. Da bi oprostio nekome, prvo tog 'nekoga' moraš da okriviš i osudiš za nešto, drugačije oproštaj ne može da postane. Oproštaj je posledica Tvog odnosa prema stvarnosti koju doživljavaš a ne obrnuto. Ukoliko nekoga okrivljuješ i sudiš mu, nisi li ti i i jedno i drugo; i onaj koji je načinio KRIVCA od 'nekoga', dakle, i onaj koji ga je osudio? Tvoj oproštaj nije ništa drugo do tvoj SUD-PRESUDA...u drugom obliku. Nema nikakve razlike, ti si još uvijek onaj koji se postavlja kao Žrtva nečega ili nekoga. Da, da bi čovjek mogao da stvori oproštaj on mora da postane Žrtva. Jedino žrtva osuđuje druge za nešto što se njoj dešava kao njena realnost, niko drugi. Međutim, davanjem oproštaja nekome ili nečemu za počinjeno djelo-ne-djelo nad njim ili nad njemu bliskim, uistinu ne činiš Sebi uslugu već upadaš u dublju zamku svojih nerazumijevanja istine o Sebi i stvarnosti koju Sebi projektuješ. Dajući oproštaj ti uistinu opravdavaš svoje krivnje i svoje optužbe sklanjajući s tim svoju odgovornost za svoje nerazumijevanje svoje projektovane stvarnosti sa Sebe na nekoga ii nešto izvan Sebe. Svaljujući odgovornost sa 'svog srca' Ti nastavljaš da koračaš kroz život oprezno, i dalje bivajući u 'srcu' žrtva koja čeka da ponovo nađe razlog kako bi se osjetila žrtvovanom.
Čovjek: Pretjeruješ. Kako uopšte možeš da tvrdiš tako nešto??? A šta je sa svim onim ubicama i lopovima, kriminalcima...šta je sa onim 'Hitlerima' koji masovno ubijaju da bi došli do svog cilja??? Šta je sa svima onima koji su izgubili nekoga dragog i bliskog upravo zbog akcije ovakvih ljudi? Po tebi: čovjek nikada ne bi trebao da im oprosti...kao što i TI NE OPRAŠTAŠ NIKOME?...Neka se vječno peku u paklu?
Bog: O P R O Š T A J...nema nikakve veze sa akcijama 'nekog drugog' ali ima svu vezu sa Tvojim shvatanjem 'NJIHOVE' akcije kada se ona manifestuje u Tvojoj realnosti. Dakle, ono što neko drugi čini, taj neko to čini iz razloga koji su znatno drugačiji od onih koje Ti, kao Žrtva, vidiš iz svoje perspektive. Zašto? Zato što su i ubica i žrtva suprotnosti jedne te iste situacije. Bez jednog ne može da postoji onaj drugi. Akcija jednog zavisi od akcije onog drugog. Zahtjev jednog nalazi odziv u davanju onog drugog. Bez potrebe koju žrtva ima u Sebi: da bude žrtvovana, ubica nema razloga da postoji u njenoj realnosti kao i obrnuto. Dakle, u tom aktu razmjene ne učestvje samo ubica koji ima moć (doživljava se nadmoćim) nad žrtvom već u tom aktu i te kako aktivno učestvuje žrtva koja ima potrebu da bude žrtvovana i svojim pod-svjesnim osjećanjem emituje poziv putem vibracija koji će po prirodi LJUBAVI ili bezuslovnog davanja da joj bude uzvraćen. Žrtva se dakle, Ne-svjesno daje ubici...nudi mu se. Na drugoj strani spektruma javlja će se ubica koji u svom Pod-svjesnom razumu već vibrira potrebu za opravdanjem svog ubjeđenja stvorenog tokom njegovog shvatanja Sebe i svijeta oko Sebe. U pravom momentu, a upravo zbog Ljubavi kojom se ostvaruje realnost u projekciji i realnost Žrtve bit' će manifestovana za nju, kao i za ubicu negova, dovodeći ih (LJUBAVLJU), jednog s drugim u kontakt u, za njih, najpogodnijem, najprihvatljivijem trenutku. I jedan i drugi osjetit' će upravo ono što su poželjeli da osjete, a oni koji taj 'njihov doživljaj razmjene' doživljavaju kao 'događaj' sa strane, imat' će svoju viziju 'istine' manifestovanu kao sopstvenu stvarnost. Tako će, oni koji su bliski Žrtvi, osjećati potrebu za izvršenjem pravde nad ubicom kako bi svojoj krivnji (osudi) stvorili odgovarajući balans: PRESUDU. To se naravno neće vidjeti u tom projektovanom iskustvu, aktu 'ubistva', jer, bilo kako bilo, taj akt čovjek ipak doživljava (Svjesno ili Ne-Svjesno) kao nešto van svoje prirode.
I svakako, ubistvo se ne može opravdati ničim do 'slobodom' izbora. Međutim, niti jedna jedinka koja sebe doživljava ubicom ili pak žrtvom NEMA slobudu izbora. Upravo 'to' je ono što se mora shvatiti kako bi se Biće-čovjek mogao uzdići na viši nivo Svjesnosti o Sebi. Sloboda je nestala iz izbora jer onaj koji seže ka takvim iskustvima živi pod uticajem razuma koji je iskrivio iskonske namjere duše. Duša, po svojoj iskonskoj prirodi, u sebi nosi nepokolebljivu namjeru ka samoirealizaciji, ali u duši nema niti jedna namjera koja za svoju samorealizaciju zahtijeva niti Žrtvu niti pak onog koji je tiranin-ubica. Duša je izbor načinjen samim Bićem KOJE JESAM te kao takav, ima u vidu dobrobit i harmoniju cjeline. Dakle, jedino iskrivljenjem tih namjera, a do iskrivljenja dolazi poistovjećenjem sa razumom, potiskivanjem duše izvan domena ega, Biće u svojoj manifestaciji i postaje slika i prilika svojih ubjeđenja.
Oproštaj dakle, predstavlja zadovoljenje ubjeđenja Tvog ega (Razum-tijelo entiteta). Kao takav, oproštaj ne koristi jedinki, Biću KOJE JESTE čovjek, da se oslobodi od ubjeđenja i da se vrati na put duše, već koristi tom čovjeku da se oslobodi od odgovornosti za stanje svoje projekcije, da se oslobodi odgovornosti za stvaranje PERCEPCIJE realnosti kakvu doživljava .
Oproštaj kao takav, ne samo da opradava onoga koji SUDI i kleveta već uz to daje i svakom onom drugom (ubici recimo) svo opravdanje da traži oproštaj, znajući da će i da ga dobija. Pri tome i jedan i drugi iz tog iskustva opraštanja izlaze ne naučivši NIŠTA.
.
.
.
Poslednja izmena: