.
.
.
D A V A N J E...J E... D O B I J A N J E ...(prvi dio)
.
.
.
Pokušavam da te pratim; dakle... pošto SVI i SVE uistinu jesu Ja, kada Ja drugima dajem nešto uistinu, to nešto Ja dajem samom Sebi?
Veoma dobro. Jednostavno, zar ne?
Ne, nije. Teoretski, možda, da, vidim logiku u tome...ali kad tu teoriju postavim u praksu nekako ne ide...
Znači, već si to probao činiti u praksi?
Ne. Zar moram?
Kako onda znaš da ne ide?
Logički, evo TI primjer: Recimo, gladan sam i kupio sam sendvič i prije nego li sam ga zagrizao vidim prosjaka ispred prodavnice, prosi. Vidim da je gladan, traži novac, vjerovatno bi da kupi nešto da jede...Dođe mi da mu dam svoj sendvič, ali...i ja sam gladan, i nemam više novaca, ni u džepu niti igdje drugdje...Kako da dajem, kad ni ja nemam???
Nikako. Ne možeš dati ono što nemaš. Samo onaj koji ima može da daje.
Eto vidiš. Ono što si pričao je samo prazna priča, nema svoju praktičnu primjenu. Šta ću ja dobiti kada prosjaku dam svoj sendvič? Veću GLAD? Bol u stomaku??? Dakle, nema davanja sve dotle dok nemaš šta da daješ. Nije li tako?
Tako je, potpuno tačno.
To znači da samo oni koji imaju mogu da daju?
Da.
Ali u praksi se pokazalo da oni koji najviše imaju, imaju toliko upravo zato što nikome ne daju ništa. Ne kosi li se to sa ovim što pričaš? Ako je davanje uistinu dobijanje kako je onda moguće da oni koji ništa ne daju toliko dobijaju? Znači li to da ti nagrađuješ škrtice, ili one koji samo znaju da uzimaju, bolje reći da otimaju?
Ja ne nagrađujem niti kažnjavam ikoga. Ja svakome dajem podjednako, tj. koliko i šta traže. Vi sami za Sebe i po Sebi doživljavate moje davanje kao raspodjelu po zasluzi ali to ne radi tako. Svako ima slobodu izbora koju najčešće izgubi poistovjećujući se sa svojim iskustvom. Izgubi je upravo zato što prestane da DAJE. Sve dok je Biće Svjesno Sebe i davanja kao osnovnog principa postojanja, Biće će da ima slobodu izbora, jer od njega će uvijek poticati akcija i inicijativa za tu akciju. Jednom kada se Biće zatvori u novo-kreirani entitet (razum-tijelo) ono počinje da se plaši za svoj opstanak. Taj STRAH ga uistinu okiva u oklop iz kojega mu je vizija svijeta sužena na obim njegovih shvatanja svijeta kroz razum, kroz ono što je iskusilo u datom vremenu. Strah je dakle posledica zatvaranja u ego, a zatvaranje je uzrok 'siromaštva'. Ovdje se ne radi o materijalnom već o duhovnom siromaštvu. Čovjek može da bude materijalno 'bogat' da posjeduje mnogo ali da bude totalno siromašan duhom. Njegovo materijalno 'bogatstvo' zavisi od njegovog 'traženja', a siromaštvo duha od njegovog NE-davanja Sebe. U takvom siromaštvu jedno je sigurno; STRAH JE VLADAR REALNOSTI.
Da, ali strah upravo dolazi od neimanja osnovnih materijalnih sredstava za život.
Ne, strah ne dolazi od neimanja materijalnih sredstava za život...strah dolazi od ubjeđenja da bez posjedovanja materijalnih dobara opstanak nije moguć. To nema nikakve veze za postojanjem. To ima svu vezu sa ubjeđenjem o postojanju.
A kako onda opstati bez hrane, bez novaca, bez krova nad glavom?
Nikako. Zašto 'opstanak' mora da bude opcija tvog življenja Života? Nisi li Ti projekcija svoje Duše? Ti nisi OVDJE i SADA da bi opstajao već da bi POSTAJAO...
Da, pretpostavljam, već si mi to objasnio...ali kada se moje materijalno tijelo razboli i moja duša izlazi iz njega... i opet kraj. Dakle, kada nemam šta da jedem, kada na mene padaju i kiše i snijegovi, kada me šibaju oluje i kada nemam gdje da se sakrijem niti ogrijem...kako onda??? Kako onda biti 'projekcija' moje duše? Kako onda 'postajati'?
Sve su to ubjeđenja o Životu, sve što si do sada naveo kao tvoju zabrinutost. Na osnovu tih ubjeđenja (koja su stvorena logikom tvog razuma posmatrajući svijet oko sebe) tvoj razum ti projektuje tvoju stvarnost za Tebe 'bez Tebe'. U toj stvarnosti, naravno da pod takvim uslovima nešto mora da umre... To što umire nisi Ti, nije tvoja duša...već umire projekcija tvojih ubjeđenja, umire predstava tvog tijela u realnosti koja je proizvod stvorene percepcije tvog razuma.
Hoćeš li da mi kažeš da čovjek ne mora umrijeti ako to ne želi, da samo njegova ubjeđenja moraju?
Ako bi tako htio, ako bi mu namjera njegove duše bila takva, istina je, čovjek kao izraz takve namjere ne bi morao da umre...NIKADA. Mogao bi da bude vječan. Ali namjere duše-čovjeka i jesu da čovjek umre, na jedan ili na drugi način, kako bi se iskustva mogla nadgrađivati, kako bi Svjesnost mogla da se uzdiže i proširuje u svojoj projekciji Sebe kao iskustva.
Duša, sama po Sebi teži samorealizaciji. Kada se samorealizuje, duša nema razloga tj. motiva, da biva u tom već realizovanom stanju. Realizovano stanje je 'mrtvo' stanje. Duša je ŽIVA te ono što osjeća kao 'mrtvo' ne želi da doživljava kao svoju realnost. Zato, kada duša osjeti to mrtvo stanje, kada Biće ne vidi nikakav smisao bitisanja u tom obliku projekcije, ono-Biće, povlači dušu iz razuma, ostavljajući tijelo kao beživotnu 'masu', masu informacija koje će da služe nekim drugim oblicima života da se njime 'nahrane', da ga rasčlane i da njegove informacije, preostale vibracije, iskoriste kao osnovu svojih životnih iskustava...dakle, da nad njim nadgrade svoja životna iskustva. Duša ne mari za tim tijelom jer ono predstavlja već proživljeno, dakle, njenu prošlost. Duša ŽIVI jedino u SADA, u svakom jednom SADA, te stoga, ono što je proživljeno ne predstavlja njenu realnost, već realnost onoga koji Sebe doživljava u domenu memorije...Realnost Bića-RAZUMA.
Bez obzira na sve to, ali svo vrijeme dok nemam šta da jedem, moj opstanak je u opasnosti.
.
.
.
.
.
D A V A N J E...J E... D O B I J A N J E ...(prvi dio)
.
.
.
Pokušavam da te pratim; dakle... pošto SVI i SVE uistinu jesu Ja, kada Ja drugima dajem nešto uistinu, to nešto Ja dajem samom Sebi?
Veoma dobro. Jednostavno, zar ne?
Ne, nije. Teoretski, možda, da, vidim logiku u tome...ali kad tu teoriju postavim u praksu nekako ne ide...
Znači, već si to probao činiti u praksi?
Ne. Zar moram?
Kako onda znaš da ne ide?
Logički, evo TI primjer: Recimo, gladan sam i kupio sam sendvič i prije nego li sam ga zagrizao vidim prosjaka ispred prodavnice, prosi. Vidim da je gladan, traži novac, vjerovatno bi da kupi nešto da jede...Dođe mi da mu dam svoj sendvič, ali...i ja sam gladan, i nemam više novaca, ni u džepu niti igdje drugdje...Kako da dajem, kad ni ja nemam???
Nikako. Ne možeš dati ono što nemaš. Samo onaj koji ima može da daje.
Eto vidiš. Ono što si pričao je samo prazna priča, nema svoju praktičnu primjenu. Šta ću ja dobiti kada prosjaku dam svoj sendvič? Veću GLAD? Bol u stomaku??? Dakle, nema davanja sve dotle dok nemaš šta da daješ. Nije li tako?
Tako je, potpuno tačno.
To znači da samo oni koji imaju mogu da daju?
Da.
Ali u praksi se pokazalo da oni koji najviše imaju, imaju toliko upravo zato što nikome ne daju ništa. Ne kosi li se to sa ovim što pričaš? Ako je davanje uistinu dobijanje kako je onda moguće da oni koji ništa ne daju toliko dobijaju? Znači li to da ti nagrađuješ škrtice, ili one koji samo znaju da uzimaju, bolje reći da otimaju?
Ja ne nagrađujem niti kažnjavam ikoga. Ja svakome dajem podjednako, tj. koliko i šta traže. Vi sami za Sebe i po Sebi doživljavate moje davanje kao raspodjelu po zasluzi ali to ne radi tako. Svako ima slobodu izbora koju najčešće izgubi poistovjećujući se sa svojim iskustvom. Izgubi je upravo zato što prestane da DAJE. Sve dok je Biće Svjesno Sebe i davanja kao osnovnog principa postojanja, Biće će da ima slobodu izbora, jer od njega će uvijek poticati akcija i inicijativa za tu akciju. Jednom kada se Biće zatvori u novo-kreirani entitet (razum-tijelo) ono počinje da se plaši za svoj opstanak. Taj STRAH ga uistinu okiva u oklop iz kojega mu je vizija svijeta sužena na obim njegovih shvatanja svijeta kroz razum, kroz ono što je iskusilo u datom vremenu. Strah je dakle posledica zatvaranja u ego, a zatvaranje je uzrok 'siromaštva'. Ovdje se ne radi o materijalnom već o duhovnom siromaštvu. Čovjek može da bude materijalno 'bogat' da posjeduje mnogo ali da bude totalno siromašan duhom. Njegovo materijalno 'bogatstvo' zavisi od njegovog 'traženja', a siromaštvo duha od njegovog NE-davanja Sebe. U takvom siromaštvu jedno je sigurno; STRAH JE VLADAR REALNOSTI.
Da, ali strah upravo dolazi od neimanja osnovnih materijalnih sredstava za život.
Ne, strah ne dolazi od neimanja materijalnih sredstava za život...strah dolazi od ubjeđenja da bez posjedovanja materijalnih dobara opstanak nije moguć. To nema nikakve veze za postojanjem. To ima svu vezu sa ubjeđenjem o postojanju.
A kako onda opstati bez hrane, bez novaca, bez krova nad glavom?
Nikako. Zašto 'opstanak' mora da bude opcija tvog življenja Života? Nisi li Ti projekcija svoje Duše? Ti nisi OVDJE i SADA da bi opstajao već da bi POSTAJAO...
Da, pretpostavljam, već si mi to objasnio...ali kada se moje materijalno tijelo razboli i moja duša izlazi iz njega... i opet kraj. Dakle, kada nemam šta da jedem, kada na mene padaju i kiše i snijegovi, kada me šibaju oluje i kada nemam gdje da se sakrijem niti ogrijem...kako onda??? Kako onda biti 'projekcija' moje duše? Kako onda 'postajati'?
Sve su to ubjeđenja o Životu, sve što si do sada naveo kao tvoju zabrinutost. Na osnovu tih ubjeđenja (koja su stvorena logikom tvog razuma posmatrajući svijet oko sebe) tvoj razum ti projektuje tvoju stvarnost za Tebe 'bez Tebe'. U toj stvarnosti, naravno da pod takvim uslovima nešto mora da umre... To što umire nisi Ti, nije tvoja duša...već umire projekcija tvojih ubjeđenja, umire predstava tvog tijela u realnosti koja je proizvod stvorene percepcije tvog razuma.
Hoćeš li da mi kažeš da čovjek ne mora umrijeti ako to ne želi, da samo njegova ubjeđenja moraju?
Ako bi tako htio, ako bi mu namjera njegove duše bila takva, istina je, čovjek kao izraz takve namjere ne bi morao da umre...NIKADA. Mogao bi da bude vječan. Ali namjere duše-čovjeka i jesu da čovjek umre, na jedan ili na drugi način, kako bi se iskustva mogla nadgrađivati, kako bi Svjesnost mogla da se uzdiže i proširuje u svojoj projekciji Sebe kao iskustva.
Duša, sama po Sebi teži samorealizaciji. Kada se samorealizuje, duša nema razloga tj. motiva, da biva u tom već realizovanom stanju. Realizovano stanje je 'mrtvo' stanje. Duša je ŽIVA te ono što osjeća kao 'mrtvo' ne želi da doživljava kao svoju realnost. Zato, kada duša osjeti to mrtvo stanje, kada Biće ne vidi nikakav smisao bitisanja u tom obliku projekcije, ono-Biće, povlači dušu iz razuma, ostavljajući tijelo kao beživotnu 'masu', masu informacija koje će da služe nekim drugim oblicima života da se njime 'nahrane', da ga rasčlane i da njegove informacije, preostale vibracije, iskoriste kao osnovu svojih životnih iskustava...dakle, da nad njim nadgrade svoja životna iskustva. Duša ne mari za tim tijelom jer ono predstavlja već proživljeno, dakle, njenu prošlost. Duša ŽIVI jedino u SADA, u svakom jednom SADA, te stoga, ono što je proživljeno ne predstavlja njenu realnost, već realnost onoga koji Sebe doživljava u domenu memorije...Realnost Bića-RAZUMA.
Bez obzira na sve to, ali svo vrijeme dok nemam šta da jedem, moj opstanak je u opasnosti.
.
.
.