.
.
.
PRINCIPI KREACIJE
.
.
.
Principi stvaranja su jednostavni, ali nisu namijenjeni da ti-čovjek (a ni Biće) iz ove realnosti upravljaš svakim njenim dijelom, već da se iz ove realnosti na njih vraćaš kako bi konačno ostvario smisao koji si sam sebi stvorio i postavio pri kreiranju Ideje o postanku.
Proces kreacije teče jednim smijerom i uvijek se završava u istoj tački u kojoj je počeo. Kreacija je krug projekcije od Sebe ka Sebi. Drugog do Tebe nema, te stoga, drugdje, dakle mjesta do u tebi nema. Da bi znao kako princip kojim stvaraš radi moraš da znaš i šta to prolazi kroz taj princip. Veoma je isprazno reći ‘to je princip’ a ne znati šta kroz njega prolazi i kako se manifestuje.
Prvi i osnovni princip je takozvana LJUBAV. Ljubav je tačnije bezuslovno davanje. Ovaj princip je sveobuhvatan, ne samo da omogućava kreaciju već je prisutan i u samom apsolutu, u Svijesti. Bezuslovno davanje podrazumijeva davanje Sebe iz svakog jednog individualnog dijela Sebe svakom drugom individualnom dijelu Sebe. U apsolutu svaki taj individualni dio apsoluta sadrži sve ostale dijelove apsoluta u Sebi te je stoga i sam apsolut. Filozofija je stvorila obrazloženje tog aspekta pojmom 'kvalitativna množina' što je kao i svaki pojam nedovoljno tačan da objasni ono što je razumom nevidljivo. Ta ‘množina’ ili apsolut, JEDNINA, JEDNO, nazovi kako hoćeš ako možeš da shvatiš taj aspekt postojanja, samu suštinu, je osnova svim stvarima. Iz nje se prvo reflektuje njen odraz (ka samoj Sebi). Taj odraz je potvrda samom Sebi o svom postojanju koje se doživljava kao “Ja” i “Jastvo” simultano. Jedino u svom odrazu Biće-apsolut shvata šta ono jeste. U samoj suštini ono samo JESTE. To shvatanje, "JA JESAM", je Znanje-o-Sebi ili Svijest, DUH (hrišćanstvo ga naziva Svetim Duhom), je potvrda postojanju koja je nerazdvojiva od samog postojanja.
Dakle, prvi princip postojanja je bezuslovno davanje koje apsolutu omogućava njegovu apsolutnost. Ali da bi se jedno Ja iz Jastva izdvojilo u individualnu projektovanu realnost kroz kreaciju stanja (Svjesnost) i za to je potrebna LJUBAV. Svako jedno Ja mora da se daje svakom drugom Ja kako bi Biće u svakom individualno projektovanom Ja postalo Subjekat prema kojemu se ostala Ja projektuju kao objekti njegove realnosti. I samo ono je simultano objekat svim Subjektima. Princip bezuslovnog davanja je dakle osnova apsoluta ali i Kreacije, takođe.
Da bi Kreacija postala svako Znanje-o-sebi (Ja) mora da prođe kroz proces projekcije. Dakle, iz Svijesti se projektuje svako individualno Znanje kao sadržilac svih drugih i kao sadržano u svim drugim Znanjima-o-Sebi. Dakle, kroz njega se projektuju sva Znanja kao što se i ono simultano projektuje kroz svako drugo individualno Znanje. Svako ndividualno Znanje ili jedno Ja je apsolut, dakle sadrži sva ostala Znanja-o-Sebi u Sebi i kao takav sam Sebe projektuje u jedan Unoverzum. Univerzum je, naravno, projekcija Uma. Jedno individualno Znanje-o-Sebi, jedno Ja je Centar koji povezuje i u sebi nosi u projekciju sva ostala Znanja-o-Sebi. Um je stoga prva projekcija izvan Svijesti. Um nije potreban u samoj Svijesti niti apsoutu kao suštini. Um je medium ili spona svim drugim Ja iz Jastva koje je unio u Sebi i sa Sobom u projekciju. Preko Uma Kreacija biva manifestovana. Svako Ja se dakle daje svim drugim Ja a prvenstveno i apsolutno svako Ja se daje Umu koji je jedini apsolutan u tom stanju, u stanju projekcije. Apsolutan je jer se sad jedino on-Um nalazi u neposrednom odnosu sa svakim drugim Znanjima (Ja). Sva ostala Ja se daju svim drugim Ja posredstvom Uma. Dakle, to je osnova Znanja o kreaciji bilo kojeg iskustva.
Uz to, uvijek se mora znati da je Biće-koje-jesmo prisutno u svakom tom odnosu, u svakom Ja, u samom Umu, kao i u Svijesti i svim Svjesnostima simultano, odjednom.
Naravno, postojanje iskustva čovjeka znači da je jedno Ja, Subjekat postalo Centar pažnje i oko njega se stvorila i stvara se Svjesnost-o-postajućem-Sebi. To takođe znači da to Ja-Subjekat, za stvaranje svoje Svjesnosti koristi Um, isti onaj Um koji je spona svim drugim Ja. Kroz njega i preko njega svaki Subjekat bira objekte svoje realnosti. To isto tako znači da se Subjekat koji je direktno vezan za Um odvaja od projektovane Cjeline (koja je u Umu) i sa sobom uzima Um (kao sponu) kao nerazdvojivi dio svoje projekcije. Kroz Um Subjekat stvara svoju predstavu. U takvom 'odvojenom' stanju od Cjeline univerzuma, Subjekat doživljava Um svojim razumom. Zašto? Zato što u projekciju sa Subjektom ne ulaze sva projektovana Znanja-o-Sebi (Ja) koja univerzalni Um čine apsolutnim sadržiocem, već samo ona koja su relativna njegovom interesovanju, usmjerenju subjektove pažnje, planu njegove duše. Dakle, odvajanjem od cjeline stvara se specifičan sklop Subjekta (svako Ja +Um) koji uistinu nikada i nije odvojen od univerzalnog Uma. Um omogućava njegovo postajanje, postojanje Subjekta. Um takođe omogućava IZBOR, izbor objekata. Izbor objekata određuje i samu dimenziju. Inicijalni Izbor je duša.
Kada smo došli do ovih Znanja o postajanju, onda je neminovno znati i kako je čovjekov razum stvoren, iz kojih osnovnih komponenti. Te komponente su opet sačinjene iz Jastva koje je uvijek prisutno u samom Umu. Odvajanjem tih pra-elemenata u zajednicu sa Umom dobijamo dimenziju ili razum. Osnova razuma je dakle Um u kojemu su projektovani pra-elementi (koji ne podliježu promjeni već služe da se promjene dešavaju kroz njih). Ti Pra-elementi jesu prostor i vrijeme. Prostor i vrijeme su Znanja-o-Sebi koja Sebe daju svim drugim Znanjima (Ja) u svrhu iskustva prostornosti i prolaznosti trajanja. Sami prostor i vrijeme ne traju već jednostavno jesu, kao i svako Ja. U razumu 'čovjeka' takođe su njegov nerazdvojiivi dio njegova čula, logika (intelekt) i memorija.
Znajući sve ove komponente dimenzije u kojoj se kao Subjekat projektujemo tek sada možemo govoriiti o svjesnosti Principa po kojemu se projekcija odvija.
Princip Projekcije kaže da se svaka projekcija dešava kroz razum određenim slijedom i redom. Svaki Subjekat mora da izabere objekte svog interesovanja kako bi realnost koju Sebi projektuje (predstavlja) načinio ubjedljivom, uvjerljivom. Princip je jednostavan: VJEROVATI=VIDJETI= BITI (postati, doživjeti).
U što se to treba povjerovati, ubijediti???
U istinitost svoje percepcije onoga-što-po-sebi-postoji u Umu, što jeste. Jedino kad povjeruješ možeš svoje subjektivno iskustvo doživjeti uvjerljivim, čulnim-materijalnim, prostorno-vremenskim. Ukoliko ne-povjeruješ u istinitost predstave, tvoja projekcija ostaje prazna. Doživljaj koji pri tom stvaraš je da je sve to iluzija. To i jeste polazna tačka viđenja istine o projekciji. Projekcija i jeste iluzija koja ima zadatak da nas ubijedi u svoju realnost. Mi smo njeni kreatori i stoga, saznanjem da je kreirano uistinu iluzija, oslobađamo se stega koje su stvorene ubjeđenjima razuma. Oslobađanjem stega izlaziš u samo Biće-koje-jesi, dakle Sebi-apsolutu ili pak Umu ili pak nekom nekoj drugoj Svjesnosti... zavisno od nivoa oslobađanja. Saznanjem da je sve iluzija i proizvod našeg Izbora Biće može da odluči da prekine čitav ciklus projekcije i da se vrati u apsolut gdje njeove namjere bivaju re-programirane. Re-programirati znači izbrisati memoriju i početi iz početka. Pošto je memorija u razumu, Biće mora da napusti razum da bi u tome uspjelo. Neki to pokušavaju učiniti samo-ubistvom, nasilno, što je totalna zamka, jer samo-ubistvom, ubijamo tijelo ali ne i memoriju, ne i razum, ne i ubjeđenja koja smo stvorili tokom projekcije te Svjesnosti. Dakle, samo-ubistvo je NE-svjestan Izbor koji vodi ka re-inkarnaciji svih ubjeđenja s ciljem da se Biće u jednom od tih navrata re-inkarnacije uzdigne iznad razuma i proširi svoju Svjesnost kako bi nastavilo put samorealizacije duše, kao inicijalne, iskonske namjere, oslobođeno iskrivljenih shvatanja postojanja i postajanja.
.
.
PRINCIPI KREACIJE
.
.
.
Principi stvaranja su jednostavni, ali nisu namijenjeni da ti-čovjek (a ni Biće) iz ove realnosti upravljaš svakim njenim dijelom, već da se iz ove realnosti na njih vraćaš kako bi konačno ostvario smisao koji si sam sebi stvorio i postavio pri kreiranju Ideje o postanku.
Proces kreacije teče jednim smijerom i uvijek se završava u istoj tački u kojoj je počeo. Kreacija je krug projekcije od Sebe ka Sebi. Drugog do Tebe nema, te stoga, drugdje, dakle mjesta do u tebi nema. Da bi znao kako princip kojim stvaraš radi moraš da znaš i šta to prolazi kroz taj princip. Veoma je isprazno reći ‘to je princip’ a ne znati šta kroz njega prolazi i kako se manifestuje.
Prvi i osnovni princip je takozvana LJUBAV. Ljubav je tačnije bezuslovno davanje. Ovaj princip je sveobuhvatan, ne samo da omogućava kreaciju već je prisutan i u samom apsolutu, u Svijesti. Bezuslovno davanje podrazumijeva davanje Sebe iz svakog jednog individualnog dijela Sebe svakom drugom individualnom dijelu Sebe. U apsolutu svaki taj individualni dio apsoluta sadrži sve ostale dijelove apsoluta u Sebi te je stoga i sam apsolut. Filozofija je stvorila obrazloženje tog aspekta pojmom 'kvalitativna množina' što je kao i svaki pojam nedovoljno tačan da objasni ono što je razumom nevidljivo. Ta ‘množina’ ili apsolut, JEDNINA, JEDNO, nazovi kako hoćeš ako možeš da shvatiš taj aspekt postojanja, samu suštinu, je osnova svim stvarima. Iz nje se prvo reflektuje njen odraz (ka samoj Sebi). Taj odraz je potvrda samom Sebi o svom postojanju koje se doživljava kao “Ja” i “Jastvo” simultano. Jedino u svom odrazu Biće-apsolut shvata šta ono jeste. U samoj suštini ono samo JESTE. To shvatanje, "JA JESAM", je Znanje-o-Sebi ili Svijest, DUH (hrišćanstvo ga naziva Svetim Duhom), je potvrda postojanju koja je nerazdvojiva od samog postojanja.
Dakle, prvi princip postojanja je bezuslovno davanje koje apsolutu omogućava njegovu apsolutnost. Ali da bi se jedno Ja iz Jastva izdvojilo u individualnu projektovanu realnost kroz kreaciju stanja (Svjesnost) i za to je potrebna LJUBAV. Svako jedno Ja mora da se daje svakom drugom Ja kako bi Biće u svakom individualno projektovanom Ja postalo Subjekat prema kojemu se ostala Ja projektuju kao objekti njegove realnosti. I samo ono je simultano objekat svim Subjektima. Princip bezuslovnog davanja je dakle osnova apsoluta ali i Kreacije, takođe.
Da bi Kreacija postala svako Znanje-o-sebi (Ja) mora da prođe kroz proces projekcije. Dakle, iz Svijesti se projektuje svako individualno Znanje kao sadržilac svih drugih i kao sadržano u svim drugim Znanjima-o-Sebi. Dakle, kroz njega se projektuju sva Znanja kao što se i ono simultano projektuje kroz svako drugo individualno Znanje. Svako ndividualno Znanje ili jedno Ja je apsolut, dakle sadrži sva ostala Znanja-o-Sebi u Sebi i kao takav sam Sebe projektuje u jedan Unoverzum. Univerzum je, naravno, projekcija Uma. Jedno individualno Znanje-o-Sebi, jedno Ja je Centar koji povezuje i u sebi nosi u projekciju sva ostala Znanja-o-Sebi. Um je stoga prva projekcija izvan Svijesti. Um nije potreban u samoj Svijesti niti apsoutu kao suštini. Um je medium ili spona svim drugim Ja iz Jastva koje je unio u Sebi i sa Sobom u projekciju. Preko Uma Kreacija biva manifestovana. Svako Ja se dakle daje svim drugim Ja a prvenstveno i apsolutno svako Ja se daje Umu koji je jedini apsolutan u tom stanju, u stanju projekcije. Apsolutan je jer se sad jedino on-Um nalazi u neposrednom odnosu sa svakim drugim Znanjima (Ja). Sva ostala Ja se daju svim drugim Ja posredstvom Uma. Dakle, to je osnova Znanja o kreaciji bilo kojeg iskustva.
Uz to, uvijek se mora znati da je Biće-koje-jesmo prisutno u svakom tom odnosu, u svakom Ja, u samom Umu, kao i u Svijesti i svim Svjesnostima simultano, odjednom.
Naravno, postojanje iskustva čovjeka znači da je jedno Ja, Subjekat postalo Centar pažnje i oko njega se stvorila i stvara se Svjesnost-o-postajućem-Sebi. To takođe znači da to Ja-Subjekat, za stvaranje svoje Svjesnosti koristi Um, isti onaj Um koji je spona svim drugim Ja. Kroz njega i preko njega svaki Subjekat bira objekte svoje realnosti. To isto tako znači da se Subjekat koji je direktno vezan za Um odvaja od projektovane Cjeline (koja je u Umu) i sa sobom uzima Um (kao sponu) kao nerazdvojivi dio svoje projekcije. Kroz Um Subjekat stvara svoju predstavu. U takvom 'odvojenom' stanju od Cjeline univerzuma, Subjekat doživljava Um svojim razumom. Zašto? Zato što u projekciju sa Subjektom ne ulaze sva projektovana Znanja-o-Sebi (Ja) koja univerzalni Um čine apsolutnim sadržiocem, već samo ona koja su relativna njegovom interesovanju, usmjerenju subjektove pažnje, planu njegove duše. Dakle, odvajanjem od cjeline stvara se specifičan sklop Subjekta (svako Ja +Um) koji uistinu nikada i nije odvojen od univerzalnog Uma. Um omogućava njegovo postajanje, postojanje Subjekta. Um takođe omogućava IZBOR, izbor objekata. Izbor objekata određuje i samu dimenziju. Inicijalni Izbor je duša.
Kada smo došli do ovih Znanja o postajanju, onda je neminovno znati i kako je čovjekov razum stvoren, iz kojih osnovnih komponenti. Te komponente su opet sačinjene iz Jastva koje je uvijek prisutno u samom Umu. Odvajanjem tih pra-elemenata u zajednicu sa Umom dobijamo dimenziju ili razum. Osnova razuma je dakle Um u kojemu su projektovani pra-elementi (koji ne podliježu promjeni već služe da se promjene dešavaju kroz njih). Ti Pra-elementi jesu prostor i vrijeme. Prostor i vrijeme su Znanja-o-Sebi koja Sebe daju svim drugim Znanjima (Ja) u svrhu iskustva prostornosti i prolaznosti trajanja. Sami prostor i vrijeme ne traju već jednostavno jesu, kao i svako Ja. U razumu 'čovjeka' takođe su njegov nerazdvojiivi dio njegova čula, logika (intelekt) i memorija.
Znajući sve ove komponente dimenzije u kojoj se kao Subjekat projektujemo tek sada možemo govoriiti o svjesnosti Principa po kojemu se projekcija odvija.
Princip Projekcije kaže da se svaka projekcija dešava kroz razum određenim slijedom i redom. Svaki Subjekat mora da izabere objekte svog interesovanja kako bi realnost koju Sebi projektuje (predstavlja) načinio ubjedljivom, uvjerljivom. Princip je jednostavan: VJEROVATI=VIDJETI= BITI (postati, doživjeti).
U što se to treba povjerovati, ubijediti???
U istinitost svoje percepcije onoga-što-po-sebi-postoji u Umu, što jeste. Jedino kad povjeruješ možeš svoje subjektivno iskustvo doživjeti uvjerljivim, čulnim-materijalnim, prostorno-vremenskim. Ukoliko ne-povjeruješ u istinitost predstave, tvoja projekcija ostaje prazna. Doživljaj koji pri tom stvaraš je da je sve to iluzija. To i jeste polazna tačka viđenja istine o projekciji. Projekcija i jeste iluzija koja ima zadatak da nas ubijedi u svoju realnost. Mi smo njeni kreatori i stoga, saznanjem da je kreirano uistinu iluzija, oslobađamo se stega koje su stvorene ubjeđenjima razuma. Oslobađanjem stega izlaziš u samo Biće-koje-jesi, dakle Sebi-apsolutu ili pak Umu ili pak nekom nekoj drugoj Svjesnosti... zavisno od nivoa oslobađanja. Saznanjem da je sve iluzija i proizvod našeg Izbora Biće može da odluči da prekine čitav ciklus projekcije i da se vrati u apsolut gdje njeove namjere bivaju re-programirane. Re-programirati znači izbrisati memoriju i početi iz početka. Pošto je memorija u razumu, Biće mora da napusti razum da bi u tome uspjelo. Neki to pokušavaju učiniti samo-ubistvom, nasilno, što je totalna zamka, jer samo-ubistvom, ubijamo tijelo ali ne i memoriju, ne i razum, ne i ubjeđenja koja smo stvorili tokom projekcije te Svjesnosti. Dakle, samo-ubistvo je NE-svjestan Izbor koji vodi ka re-inkarnaciji svih ubjeđenja s ciljem da se Biće u jednom od tih navrata re-inkarnacije uzdigne iznad razuma i proširi svoju Svjesnost kako bi nastavilo put samorealizacije duše, kao inicijalne, iskonske namjere, oslobođeno iskrivljenih shvatanja postojanja i postajanja.