.
.
.
P R I N C I P...P R O J E K C I J E...I...S L O B O D A...I Z B O R A ... (Kada biraš, pazi šta biraš!)...prvi dio
.
.
.
.
Kao što sam u prethodnim dijelovima objasnio, Biću je neophodan razum da bi se projekcija njegovog Izbora-duše mogla ostvariti. Šta nisam pričao do sada jeste kako projektovati željenu projekciju realnosti, dakle ono što je svjesno namjereno. Projekcija se po iskonskom dizajnu našeg Bića odvija ustaljenim, nepromjenjivim redosledom:
VJEROVATI>VIDJETI>BITI (postajati).
Dakle, da bi se realnost kao dimenzionalna predstava mogla doživjeti ubjedljivom Biće (apsolut) mora povjerovati u istinitost njenog postojanja kako bi u Sebi moglo da je vidi i kako bi kao posledicu 'viđenja' (percepcije) moglo da doživi projekciju 'viđenog' kao sopstvenu postajuću realnost. Dakle, ovaj redosled je dizajniran da bude nepromjenjiv, to je nepromjenjivi proces kroz čiji redosled odvijanja Biće može da prati put duše od njenog izvora do njene manifestacije ili realizacije. Međutim, i ono što je po dizajnu namjereno da bude ne-promjenjivo, ipak doživljava 'promjenu' na putu realizacije namjera duše. Kada se desi zatvaranje Bića u Razum-tijelo entitet (ego), Biće doživljava svoju realnost kroz iskrivljenje tog namjerenog procesa, a iskrivljenje je prouzrokovano slobodom izbora koji mu odobrava i omogućava da 'postane' Jedan sa iskustvom koje projektuje, odobrava mu (Kreatoru) da se poistovijeti sa kreiranim, zaboravljajući pri tom Sebe-apsolut, Kreatora svih iskustava. Napomena: iako se promjena naizgled dešava proces je uvijek isti, nepromjenjiv. Ono što se pri tom mijenja jeste naše shvatanje tog procesa, stoga i naše pozicije u njemu, a to je upravo ono što utiče na kvalitet doživljaja naše realnosti. Dakle, proces projekcije je nepromjenjiv dok se naš odnos uzrokovan našim (ne)shvatanjem može promijeniti. To mijenja kvalitet naših doživljaja.
A šta je to što je pri odvijanju namjera iskrivljeno i zašto?
Iskrivljeno je viđenje a s tim i doživljaj procesa Projekcije, jer svojim zatvarnjem u entitet, Biće se odnosi pema informaciji koju želi da doživi kroz razum kao prema nečemu što mu dolazi spolja. Samim iskrivljenjem viđenja principa procesa Projekcije iskrivljuje se i doživljaj Sebe u odnosu na informaciju koja prolazi kroz taj proces. Znači, samim postavljanjem svog Centra unutar entiteta neminovno je da Biće doživljava sve što je u posrednom odnosu s tim entitetom u kojemu je sada centrirano, kao nešto što nije njegov izbor, kao nešto što nema nikakve veze sa njim samim. To je zabluda, jer svi i sve jesmo Jedno, Jedno koje se doživljava kroz odnose svih 'odvojenih' znanja-o-sebi iz apsoluta. U svakom tom 'odvojenom' znanju-o-sebi simultano je prisutno isto to Jedno Biće-apsolut.
Ovim 'viđenjem' procesa 'iz samog procesa' radije nego li 'odozgo', Biće osjeća da njegova fizička realnost predstavlja izvor informacija koje čulima prihvata i svojim razumom ih prevodi u precepciju spoljašnje stvarnosti.
U takvom stanju, kada se Centar (Svjesnost) doživljava u projekciji, u tijelu (radije nego li tijelo u njemu, u sebi) sada je nemoguće da se tom Biću ukaže na njegovu zabludu. Ono, iz svoje pozicije, ovaj proces projekcije vidi sa jednom veoma važnom izmjenom u dizajnu redosleda. Po njemu (po egu) Princip Projekcije se odvija ovako:
VIDJETI>VJEROVATI>BITI (postajati).
Zato često i možeš čuti da ti neko kaže: "Prvo mi pokaži istinu, kad je vidim onda ću ti povjerovati".
Odatle dolazi i osjećanje odvojenosti. Razum, kao mehanizam, se uvijek koncentriše na vibraciju koja u njemu postaje misao koju onda za Biće propušta kroz proces Projekcije. Tu vibraciju (sada misao) doživljava kroz filtere tog entiteta, tj. kroz stvorena ubjeđenja koja taj entitet i čine tako uvjerljivo 'čvrstim'-postojećim. U ovom redosledu VIDJETI=VJEROVATI=BITI, Biće prvo mora da vidi stvarnost kao manifestovanu Projekciju, kao fizičku već postojeću manifestaciju, da bi iz te manifestacije doživjelo 'istinitost' njenog postojanja. U drugim riječima; Biće se ponaša reakcionarno prema svojim iskustvima. Pri tome se realnost stvara 'za njega', njegovim ubjeđenjima, radije nego li njegovim znanjem, voljom i slobodnim izborom. Sve to je posledica ne-svjesnosti o Sebi-Kreatoru, apsolutnom Biću koje jesmo. Zato se u ne-svjesnosti Bića i čovjek kao njegova manifestovana projekcija, osjeća ništavnim u odnosu na svijet koji projektuje oko sebe. Odatle i osjećanje ne-moći da išta učini kako bi promijenio ono što mu u tom svijetu ne odgovara ili ga pak uslovljava da doživljava ono što dušom osjeća da ne želi. Naravno, posledica uslovljenosti je zatvaranje u entitet (ego) koji se sada doživljava odvojenim od Sebe kao cjeline. U takvom stanju projekcije, čovjek postaje izolovana projekcija među svim zamišljenim projekcijama...to ga čini malim, zanemarljivim, a njegovo razumijevanje takve realnosti mu ne dozvoljava da vidi istinu o sebi i svijetu koju sam sebi projektuje. Istinu je nemoguće vidjeti odatle, jer se Biće ponaša reakcionarno u odnosu na informacije koje ulaze u domen njegovog razuma. Svjesno Biće bira svoju realnost po sebi i samim tim odlučuje kakvu realnost će sebi da projektuje. Izbor, koji Biće još uvijek ima i dok je učaureno u entitetu, dok je ne-svjesno sebe-apsoluta, je skučen na prihvatanje ili pak suprotstavljanje onome što mu se nudi. Iz toga često izrasta sukob interesa unutar samog Bića, koji se u realnosti tog Bića projektuje kao borba za opstanak ili pak borba za moć.
Ko ili šta se bori za opstanak ili moć?
Ego, da, taj razum-tijelo entitet se bori za svoj opstanak kao i za moć.
Odatle često izrasta 'gravitacija negativnosti' koja može da se proširi i na kolektivnu realnost Bića, pri čemu se ta interna borba u samom kolektivnom Biću manifestuje kao RAT.
Kako je onda moguće projektovati realnost koju želimo?
Da bi se realnost koju želimo mogla projektovati prvo mora da postoji znanje o našoj sposobnosti izbora, iz kojega će da se projektuje i željena realnost. Evo, opet ću to probati postaviti na zemlju kroz imaginarni razgovor sa Bogom, sa svojim ultimatnim JA:
Ja: Ja sam mnogo puta poželio, namjerno sam izabrao nešto, a nije se uopšte desilo i što je još i gore...desilo mi se potpuno suprotno od onog što sam poželio.
Bog: Daj mi primjer.
Ja: Recimo, čuo sam o tome kako su naše misli moćne i kako, ako se dovoljno usmjerimo na nešto (na želju) da će ta želja da se manifestuje u realnost.
Bog: To zvuči prilično tačno.
Ja: Da, to sam i ja pomislio prije nego li sam probao...sada više ne mislim tako. Mislim da je to samo mudrovanje, prosipanje prašine u oči...
Recimo, meni je nedostajalo novaca da platim neke račune, pa sam pomislio ajd' da probam, 'ne košta ništa'. I šta sam dobio?
Bog: Novac!
Ja: Hm, da, to sam želio a novca nigdje...dobio sam još više računa koje treba da plaćam.
Bog: Mene interesuje kako si to uspio, reci mi kako si projektovao svoju želju.
Ja: Jednostavno, pitao sam: «'Bože,' daj mi novaca kako bih mogao da platim račune!»
Bog: Onda 'ME' nisi dobro pitao.
Ja: Kako to misliš? Da li sam trebao da Te pitam da mi pošalješ i više od onoga što mi je trebalo ili sam možda trebao da Te pitam da mi ne šalješ više računa???
Bog: NE. Razlog što si kao odgovor na svoje traženje-pitanje dobio još više računa nije samo u objektu ili količini onoga šta pitaš ili tražiš, već i u načinu kako pitaš.
Ja: Šta to znači? Da li sam trebao da zaplačem i da padnem na koljena, krsteći se, okrećući se prema Istoku, Meki, skupljajući ruke zajedno i sjedeći u lotos poziciji kao Buda i da TI se MOLIM?
Bog: To, klečanje...ili šta god...uopšte nema veze sa ovim što ću ti sada reći, to je samo forma, maska, a ti trebaš da skineš masku s lica i da budeš ono-što-jesi. A Molitva...to je svaka vibracija koju svojom mišlju pokreneš prema Meni. Da, to je istinska Molitva. Molitva je dakle, osjećanje kojim tvoju molbu JA mogu da doživim, kao da je JA mislim.
Ja: A kako me to TI doživljavaš kroz osjećanje?
Bog: Kada vibriraš svoje misli i doživljaje u osjećanje, onda istinski postaješ Jedno SAMNOM.
Ja: Aha, opet to.
Bog: Pa kako zamišljaš da drugačije i možeš da dobiješ ono što želiš da iskusiš nego tako, kroz Mene, od Mene?
Ja: Zar mi to nisi već ranije rekao: "Pitaj i dat' će ti se!"...ja pitao, ja tražio, ja kukao... i ništa, čak sam dobio i suprotno od mog traženja.
Bog: Da, ti ME jesi pitao, ti jesi tražio i... dobio si to što si tražio.
Ja: Ja TI upravo rekoh da sam dobio ono što nisam tražio.
Bog: Jesi li siguaran?
Ja: Sto-posto, došlo mi gomila računa, a novca ni za živu glavu.
Bog: Hajde još jednom da zajedno probamo, da te naučim kako da ME pitaš, da bih te apsolutno shvatio, kako bi uvijek dobijao ono što uistinu želiš a ne ono što samo misliš da želiš.
Ja: Uh, nemoj, od te projekcije sam do guše u g.....a, dosta mi za sada i za sledećih godinu dana.
.
.
.
.
.
P R I N C I P...P R O J E K C I J E...I...S L O B O D A...I Z B O R A ... (Kada biraš, pazi šta biraš!)...prvi dio
.
.
.
.
Kao što sam u prethodnim dijelovima objasnio, Biću je neophodan razum da bi se projekcija njegovog Izbora-duše mogla ostvariti. Šta nisam pričao do sada jeste kako projektovati željenu projekciju realnosti, dakle ono što je svjesno namjereno. Projekcija se po iskonskom dizajnu našeg Bića odvija ustaljenim, nepromjenjivim redosledom:
VJEROVATI>VIDJETI>BITI (postajati).
Dakle, da bi se realnost kao dimenzionalna predstava mogla doživjeti ubjedljivom Biće (apsolut) mora povjerovati u istinitost njenog postojanja kako bi u Sebi moglo da je vidi i kako bi kao posledicu 'viđenja' (percepcije) moglo da doživi projekciju 'viđenog' kao sopstvenu postajuću realnost. Dakle, ovaj redosled je dizajniran da bude nepromjenjiv, to je nepromjenjivi proces kroz čiji redosled odvijanja Biće može da prati put duše od njenog izvora do njene manifestacije ili realizacije. Međutim, i ono što je po dizajnu namjereno da bude ne-promjenjivo, ipak doživljava 'promjenu' na putu realizacije namjera duše. Kada se desi zatvaranje Bića u Razum-tijelo entitet (ego), Biće doživljava svoju realnost kroz iskrivljenje tog namjerenog procesa, a iskrivljenje je prouzrokovano slobodom izbora koji mu odobrava i omogućava da 'postane' Jedan sa iskustvom koje projektuje, odobrava mu (Kreatoru) da se poistovijeti sa kreiranim, zaboravljajući pri tom Sebe-apsolut, Kreatora svih iskustava. Napomena: iako se promjena naizgled dešava proces je uvijek isti, nepromjenjiv. Ono što se pri tom mijenja jeste naše shvatanje tog procesa, stoga i naše pozicije u njemu, a to je upravo ono što utiče na kvalitet doživljaja naše realnosti. Dakle, proces projekcije je nepromjenjiv dok se naš odnos uzrokovan našim (ne)shvatanjem može promijeniti. To mijenja kvalitet naših doživljaja.
A šta je to što je pri odvijanju namjera iskrivljeno i zašto?
Iskrivljeno je viđenje a s tim i doživljaj procesa Projekcije, jer svojim zatvarnjem u entitet, Biće se odnosi pema informaciji koju želi da doživi kroz razum kao prema nečemu što mu dolazi spolja. Samim iskrivljenjem viđenja principa procesa Projekcije iskrivljuje se i doživljaj Sebe u odnosu na informaciju koja prolazi kroz taj proces. Znači, samim postavljanjem svog Centra unutar entiteta neminovno je da Biće doživljava sve što je u posrednom odnosu s tim entitetom u kojemu je sada centrirano, kao nešto što nije njegov izbor, kao nešto što nema nikakve veze sa njim samim. To je zabluda, jer svi i sve jesmo Jedno, Jedno koje se doživljava kroz odnose svih 'odvojenih' znanja-o-sebi iz apsoluta. U svakom tom 'odvojenom' znanju-o-sebi simultano je prisutno isto to Jedno Biće-apsolut.
Ovim 'viđenjem' procesa 'iz samog procesa' radije nego li 'odozgo', Biće osjeća da njegova fizička realnost predstavlja izvor informacija koje čulima prihvata i svojim razumom ih prevodi u precepciju spoljašnje stvarnosti.
U takvom stanju, kada se Centar (Svjesnost) doživljava u projekciji, u tijelu (radije nego li tijelo u njemu, u sebi) sada je nemoguće da se tom Biću ukaže na njegovu zabludu. Ono, iz svoje pozicije, ovaj proces projekcije vidi sa jednom veoma važnom izmjenom u dizajnu redosleda. Po njemu (po egu) Princip Projekcije se odvija ovako:
VIDJETI>VJEROVATI>BITI (postajati).
Zato često i možeš čuti da ti neko kaže: "Prvo mi pokaži istinu, kad je vidim onda ću ti povjerovati".
Odatle dolazi i osjećanje odvojenosti. Razum, kao mehanizam, se uvijek koncentriše na vibraciju koja u njemu postaje misao koju onda za Biće propušta kroz proces Projekcije. Tu vibraciju (sada misao) doživljava kroz filtere tog entiteta, tj. kroz stvorena ubjeđenja koja taj entitet i čine tako uvjerljivo 'čvrstim'-postojećim. U ovom redosledu VIDJETI=VJEROVATI=BITI, Biće prvo mora da vidi stvarnost kao manifestovanu Projekciju, kao fizičku već postojeću manifestaciju, da bi iz te manifestacije doživjelo 'istinitost' njenog postojanja. U drugim riječima; Biće se ponaša reakcionarno prema svojim iskustvima. Pri tome se realnost stvara 'za njega', njegovim ubjeđenjima, radije nego li njegovim znanjem, voljom i slobodnim izborom. Sve to je posledica ne-svjesnosti o Sebi-Kreatoru, apsolutnom Biću koje jesmo. Zato se u ne-svjesnosti Bića i čovjek kao njegova manifestovana projekcija, osjeća ništavnim u odnosu na svijet koji projektuje oko sebe. Odatle i osjećanje ne-moći da išta učini kako bi promijenio ono što mu u tom svijetu ne odgovara ili ga pak uslovljava da doživljava ono što dušom osjeća da ne želi. Naravno, posledica uslovljenosti je zatvaranje u entitet (ego) koji se sada doživljava odvojenim od Sebe kao cjeline. U takvom stanju projekcije, čovjek postaje izolovana projekcija među svim zamišljenim projekcijama...to ga čini malim, zanemarljivim, a njegovo razumijevanje takve realnosti mu ne dozvoljava da vidi istinu o sebi i svijetu koju sam sebi projektuje. Istinu je nemoguće vidjeti odatle, jer se Biće ponaša reakcionarno u odnosu na informacije koje ulaze u domen njegovog razuma. Svjesno Biće bira svoju realnost po sebi i samim tim odlučuje kakvu realnost će sebi da projektuje. Izbor, koji Biće još uvijek ima i dok je učaureno u entitetu, dok je ne-svjesno sebe-apsoluta, je skučen na prihvatanje ili pak suprotstavljanje onome što mu se nudi. Iz toga često izrasta sukob interesa unutar samog Bića, koji se u realnosti tog Bića projektuje kao borba za opstanak ili pak borba za moć.
Ko ili šta se bori za opstanak ili moć?
Ego, da, taj razum-tijelo entitet se bori za svoj opstanak kao i za moć.
Odatle često izrasta 'gravitacija negativnosti' koja može da se proširi i na kolektivnu realnost Bića, pri čemu se ta interna borba u samom kolektivnom Biću manifestuje kao RAT.
Kako je onda moguće projektovati realnost koju želimo?
Da bi se realnost koju želimo mogla projektovati prvo mora da postoji znanje o našoj sposobnosti izbora, iz kojega će da se projektuje i željena realnost. Evo, opet ću to probati postaviti na zemlju kroz imaginarni razgovor sa Bogom, sa svojim ultimatnim JA:
Ja: Ja sam mnogo puta poželio, namjerno sam izabrao nešto, a nije se uopšte desilo i što je još i gore...desilo mi se potpuno suprotno od onog što sam poželio.
Bog: Daj mi primjer.
Ja: Recimo, čuo sam o tome kako su naše misli moćne i kako, ako se dovoljno usmjerimo na nešto (na želju) da će ta želja da se manifestuje u realnost.
Bog: To zvuči prilično tačno.
Ja: Da, to sam i ja pomislio prije nego li sam probao...sada više ne mislim tako. Mislim da je to samo mudrovanje, prosipanje prašine u oči...
Recimo, meni je nedostajalo novaca da platim neke račune, pa sam pomislio ajd' da probam, 'ne košta ništa'. I šta sam dobio?
Bog: Novac!
Ja: Hm, da, to sam želio a novca nigdje...dobio sam još više računa koje treba da plaćam.
Bog: Mene interesuje kako si to uspio, reci mi kako si projektovao svoju želju.
Ja: Jednostavno, pitao sam: «'Bože,' daj mi novaca kako bih mogao da platim račune!»
Bog: Onda 'ME' nisi dobro pitao.
Ja: Kako to misliš? Da li sam trebao da Te pitam da mi pošalješ i više od onoga što mi je trebalo ili sam možda trebao da Te pitam da mi ne šalješ više računa???
Bog: NE. Razlog što si kao odgovor na svoje traženje-pitanje dobio još više računa nije samo u objektu ili količini onoga šta pitaš ili tražiš, već i u načinu kako pitaš.
Ja: Šta to znači? Da li sam trebao da zaplačem i da padnem na koljena, krsteći se, okrećući se prema Istoku, Meki, skupljajući ruke zajedno i sjedeći u lotos poziciji kao Buda i da TI se MOLIM?
Bog: To, klečanje...ili šta god...uopšte nema veze sa ovim što ću ti sada reći, to je samo forma, maska, a ti trebaš da skineš masku s lica i da budeš ono-što-jesi. A Molitva...to je svaka vibracija koju svojom mišlju pokreneš prema Meni. Da, to je istinska Molitva. Molitva je dakle, osjećanje kojim tvoju molbu JA mogu da doživim, kao da je JA mislim.
Ja: A kako me to TI doživljavaš kroz osjećanje?
Bog: Kada vibriraš svoje misli i doživljaje u osjećanje, onda istinski postaješ Jedno SAMNOM.
Ja: Aha, opet to.
Bog: Pa kako zamišljaš da drugačije i možeš da dobiješ ono što želiš da iskusiš nego tako, kroz Mene, od Mene?
Ja: Zar mi to nisi već ranije rekao: "Pitaj i dat' će ti se!"...ja pitao, ja tražio, ja kukao... i ništa, čak sam dobio i suprotno od mog traženja.
Bog: Da, ti ME jesi pitao, ti jesi tražio i... dobio si to što si tražio.
Ja: Ja TI upravo rekoh da sam dobio ono što nisam tražio.
Bog: Jesi li siguaran?
Ja: Sto-posto, došlo mi gomila računa, a novca ni za živu glavu.
Bog: Hajde još jednom da zajedno probamo, da te naučim kako da ME pitaš, da bih te apsolutno shvatio, kako bi uvijek dobijao ono što uistinu želiš a ne ono što samo misliš da želiš.
Ja: Uh, nemoj, od te projekcije sam do guše u g.....a, dosta mi za sada i za sledećih godinu dana.
.
.
.