[/QUOTE]
Elem, nakon ove uvertire male, moja pitanja za ovu diskusiju su:
1. Da li se ovo i vama dešava?
2. Da li se slažete sa mnom i ako ne, zašto ne?
3. Kako staviti roditeljima do znanja kad je dosta?
4. Kako se izboriti najbolje sa njima ukoliko NE kapiraju da preteruju?
[/QUOTE]
Finansijska nezavisnost je osnova svake nezavisnosti, tako da tek onda kad zaista plaćamo sami svoje troškove imamo prava da tražimo da budemo tretirani kao potpuno odrasli (ove se ne odnosi na tebe, već na sve nas)
Kada smo odrasli, što negde kod mene podrazumeva da i živimo samostalno,roditelji i dalje pokušavaju da postavljaju čudna pitanja i brinu o stvarima o kojima nisu brinuli kada smo imali dvadeset, valjda zato što im se čini da tako treba. Ali onda se malo prorede viđanja, pošto je svima bzvz kad se stvori tenzija, navika da se preispituju odluke popusti...mada, kako je neko napisao, to je celoživotni proces

u kome je najvažnije da se ti ne nerviraš.
Što se pitanja tiče, dešavalo mi se, dok nisam lepo, smireno i nasmejano rekla da sam to ja, proces vaspitavanja je odavno završen i meni se baš sviđa kako sam ispala, ali ako im to ne uliva sigurnost, kasno je za naknadnu pamet.
Slažem se u meri da svi oni koji se ponašaju kao samostalni i treba da budu tako tretirani....mada mi se čini da roditelji češće vise nad glavom ženskoj decu, da ih sinovi lakše oduvaju, mada, možda je to samo moj utisak.
Roditeljima i svima ostalima se lepo kaže, dosta je. Čula sam, primila k' znanju što ne znači da ću to da uradim, ok?
Ako roditelji ne kapiraju i baš neće da olabave,prorediti viđanja na meru obostrane prijatnosti