Bettencourt
Zainteresovan član
- Poruka
- 496
Tesko je pisati kad mora da prodje vecnost do objavljivanja postova. To na stranu ...
Ne radi se o zaradi. Mogu se potpisati pod pseudonimom ili prosto dati drugome da objavi moju ideju, ali je kljucno da se svakom zanru pruzi nekakva sansa. Ako je politika ta da u inostranstvu nema sanse da izdas knjigu, a ovde moras da biras izmedju neuspesnog pokusaja reklamiranja svoje ideje ili pisanja nekih lokalnih tema, onda je jasno da nema smisla ni pricati o svemu ovome.
Osnovna stvar kod svakog umetnickog dela, bio to film ili knjiga ili slika jeste pruzanje sanse toj ideji da se opravda pred kritickim misljenjem umetnika i obicnih citalaca. Pogledajte npr. "Guliverova putovanja" - to je originalno delo, bez ikakve veze sa pisanjem o zemlji u kojoj je pisac ziveo. Ima li neko kod nas da pise tako? Rekao sam vec i ponovicu ili ja za tako nesto nisam cuo (u tom slucaju bi mi neko mogao navesti primer) ili niko nije hteo da pise o necem sto prevazilazi lokalno (u sta ne verujem) ili takvo neko delo nije prihvatljivo pisati kod nas. Samo dve stvari i da zavrsavam (pogotovo ako se nastavi sa ovakvim cekanjem da mi se objavi post), dve zablude ... bar po meni:
1. Imam utisak kao da knjizevni umovi i kritika umetnost shvataju kao nauku. Ima da vezbas toliko i toliko, da citas toliko i toliko, i onda imamo da nije ni bitno da li je tema originalna/poucna, vec da li je neko nastrebao neke podatke (zna napamet kako izgledaju ulice Nisa, proucio je istoriju i video neku sestricinu Kneza Mihajla, ili pise o sebi i svojim mukama sa nemastinom u Srbiji/nalazenjem devojke/decka ... svojim odrastanjem, pa to sad nije on vec neki Aleksandar ili Svetlana). Pa bih voleo da cujem primer za nekog pisca ovde kod nas koji ne pise na taj nacin.
2. U ovom vremenu globalizacije, medija, interneta ... pa razmislite kolika je vrednost necijeg putopisa, primera radi. U 19. ili 20. veku neko je mogao na sjajan nacin da opise neki grad ili selo u kome je bio, sada to sve postoji na internetu. Kao sto je posle foto - aparata nestala traznja za portretima. Dalje, da razmislimo samo o inspiraciji ... koliko postoji ekranizovanih romana, filmova, serija u kojima pojedinac moze da nadje neku ideju (najbolji primer "Kill Bill" ... Tarantino spojio razne ideje u jedan film), dok je neki pisac od pre 100 godina inspiraciju mogao da nalazi u opisivanju zivota na dvoru ... a to, ako neko nije Nusic ili Domanovic i nije nesto narocito vredno, izgleda kao neki diplomski ili seminarski rad (kapa dole za pomenute pisce). Pa opis necijeg izgleda, sada kada postoji internet i tada ... uopste, sada bi svakako trebalo da iz raznih zemalja imate razne globalne pisce koji pisu o univerzalnim temama (Italijani i njihovi stripovi - najbolji primer) ... Dakle, sto bi rekao Raskoljnikov, da "i jedni i drugi imaju potpuna prava da postoje", ali ovde, koliko vidim, samo jedni postoje i samo jedni se reklamiraju i kad god vidim najavu nekog romana kod nas to je o zivotu beogradskih devojaka, niskih sokaka ili mucnih secanja na detinjstvo u ratu.
Из овог, као и претходних пар твојих постова, може се закључити да, или не читаш довољно, или не читаш довољно пажљиво, или читаш превише жанровске литературе науштрб неке, назовимо је, читања вредније.
Споменути "Гуливер" има и те какве везе са земљом и временом кад је настао, без обзира што се све врти око непостојећих земаља и народа. Он је написан као сатира, те самим тим ништа у њему није сасвим произвољно, већ је реакција на одређене појаве у енглеском и европском друштву тог времена.
1. Не сјећам се ко је написао нешто у стилу, да је немогуће написати нешто оригинално, јер су све велике теме и заплети већ обрађени у античким драмама. Тако да, углавном се све врти око неких људи са својим мукама и дилемама, око љубавника, људи преварених, повријеђених, осветољубивих, ухваћених у клопци апсурда егзистенције, забринутих због судбине човјека и свијета. Или споменуто одрастање, па о њему је написана гомила сјајних романа, и сви говоре о апсолутно истој ствари, и сви би за твој појам, очигледно, били неоригинални. Нишке улице, Кнез Михајлова, немаштина, то је у суштини споредно, сценографија која је ту јер је писцу најближа и позната и јер се писање о стварима о којима немамо појма врло брзо провали као неискрено. Шта фали "Доживљајима мачка Тоше" у односу на догодовштине мачка Тома и миша Џерија?
2. Ово је тек занимљиво - ко још чита (ко је икад читао) путописе ради података о некој земљи? И прије интернета су постојали атласи и уџбеници географије, и они су служили за те ствари. У путописима, дакако, има и фактографије, али је она суштински небитна - битно је оно "остало", како је путописац доживио земљу и људе. Зато је добар путопис и у ери доступности скоро сваке информације једнако вриједан, ако не и вреднији, јер захвата онај дјелић духа који не можемо наћи на Википедији и који никад нећемо моћи наћи на њој. Или, рецимо, запитај се зашто људи данас читају блогове? (Зашто људи данас уопште читају") Има читав тај један простор који није гола информација и није поп култура.