Prije neki dan našao mi se u rukama decembarski broj Književnih novina, u izdanju veselog društva iz Francuske 7, pa sam ga malo listao i pročitao ponešto.
Sve u svemu, koliko je brojno članstvo UKS, ona masa romana koja svake godine bude prijavljena za NIN-ovu nagradu, još je i mala. Naravno, ima tu i pjesnika i prevodilaca i esejista i svakakve druge književničke bratije, ali činjenica da je u prošloj godini članstvo uvećano za oko 40 imena definitivno svjedoči o inflaciji literarnog kvantiteta (koja očito ide uporedo sa opadanjem stvarne vrijednosti i umjetničke relevantnosti). Ako se još uzme u obzir da postoje i neka paralelna cehovska udruženja i mnogo onih koji nešto objavljuju, a (s pravom) ne vide razloga da se učlanjuju ovdje ili ondje, zaista se nameće ni malo figurativan zaključak da je u Srbiji više pisaca, nego ozbiljnih čitalaca.
A šta ima da se čita u Književnim novinama, kada se zaobiđu strane sa izvještajima, pohvalama i odlukama kojima članovi jedni druge nagrađuju za nešto, pa se onda nagrađeni za to zahvaljuju? Dva teksta o Andriću, jedan o Manu, jedan o Šolohovu - i to je skoro sve kada su u pitanju imena koja većini potencijalnih čitalaca nešto znače. Tu je još odlomak iz novog romana belgijske spisateljice Ameli Notomb (možda i najvredniji tekst u ovom broju). Da li je neko čitao neku njenu knjigu? Dosta je prevođena kod nas.
Ostatak novina čine prikazi pjesničkih i proznih knjiga, pretpostavljam, članova Udruženja. Pjesnička imena ponešto mi još i znače, ali prozaici su, skoro bez izuzetka, sasvim anonimni. Nipošto početnici, već ljudi za koje jednostavno nikad nismo čuli! Čini se da postoji čitava potkultura ljudi koji pišu i objavljuju za nekakav zatvoreni krug veoma malog broja poštovalaca. Recimo, jeste li čuli za Zlatu Živadinović, ili za Vlastimira Stanisavljevića Šarkamenca? Oboje su istaknuti i veoma plodni pisci pariskog književnog kruga (sic.). Šta vam znači ime Aleksandra Soknića, ekspresionističkog pjesnika i prozaika čiji romani su otvoreni blagoj fantastici? Da li ste svjedočili eksplozivnoj stvaralačkoj energiji Baja Džakovića, autora preko 40 knjige poezija, drame i proze? Mogao bih ovako do sutra da nižem. Da se razumijemo, nemam ništa protiv svih ovih ljudi - kako bih kad ništa njihovo čitao nisam - ali činjenica da imamo pisce koji decenijama objavljuju, a ogromna većina nas koji volimo i pratimo književnost nikad za njih nismo čuli ipak nešto govori.
Književne novine ne samo da pišu o uglavnom nezanimljivim i neaktuelnim piscima, već im je i stil takav - anahron i monoton (ima jedan putopis Radovana Vučkovića iz Osla pisan kao da je ovo 19. vijek i mutne dagerotipije su jedina predstava koju imamo o tom dalekom gradu). Da nema nekoliko nacionalno osvještenih tekstova o društvenim problemima (zapravo političkih stavova autora), komotno bismo mogli pomisliti da je ovo reprint nekog broja iz sredine šezedestih.