Klikeri (priča)
Tog ranog ljeta napunila sam trinaest godina. Bio je to već skoro kraj školske
godine, kada bi se obično organizovali školski izleti. Najčešća odredišta bili
su obronci planine Vranice ispod koje je teklo moje djetinjstvo. Željni svježeg
zraka i netaknute prirode jedva smo čekali da dođemo do jedne od nepreglednih
zelenih livada koje je okruživala bujna vegetacija. Rasuti u grupice, vadili smo iz
ranaca prostirku, pa sve one silne sendviče, slatkiše i koješta i sve uredno
slagali na prostirku.
Djevojčice su obično nosile lastiš. Obavezno, prije užine igrale su raznorazne
igre sve dotle dok ih od skakanja ne zabole noge ili ih savlada glad izazvana
čistim zrakom. Najpopularnija igra bila je "olimpijada" u kojoj bi par djevojčica
držao različite krajeve lastiša i stvarao prolaz kroz koji se neko morao provući
ne dirajući krajeve lastike. Nisam baš bila najspretnija igračica "olimpijade”,
pa bih pomalo ljubomorno gledala druge djevojčice kako spretno preskaču lastiš
i provlače se kroz teže nivoe.
E, ali sam zato bila majstor u smišljanju različitih varijacija za igre. Znala sam
kako organizovati skakanje u visinu s lastišem postavljenim sve više i više,
stvarajući izazovne prepreke koje bi morale biti savladane. I svaka nova inovacija
u igri izazivala bi salve veselog smijeha, jer je bilo dosta nespretnih pokušaja.
(Valjda još otada vučem potrebu da ljude zasmijavam i činim radosnim)
Izlet se nije mogao zamisliti bez lopte koju su češće nosili dječaci, mada
nerijetko
i djevojčice. Igrala se omiljena igra koju smo zvali Između dvije vatre.
Tada bi se
napravile dvije ekipe, obično bi u jednoj bili dječaci, a u drugoj djevojčice.
Svaka grupa bi odabrala jednog igrača koji će biti "vatra" za njihov tim.
Cilj igre je bio eliminisati sve igrače iz suprotne grupe, ostavljajući ih bez
igrača
na terenu. Koliko je bilo samo radosne vriske i smijeha dok bi lopta pogađala
igrače i izbacivali ih jedno po jedno iz igre, sve dotle dok u jednoj ekipi ne
ostane više nijedan igrač.
Nakon što bi bila završena igra, dječaci bi se okupljali u grupice i glasno
prepričavali najnovije dogodovštine junaka iz stripova. Pričali su o Zagoru,
Velikom Bleku, Čiki i drugim junacima u čijim avanturama su uživali.
Djevojčice bi obično sjedale na prostirke na livadi i vadile iz ranaca u uredno
uokvirenim koricama popularne leksikone tražeći jedna od druge da u njih
upisuju odgovore na bezbrojna pitanja koja su smišljala i zapisivala. Pitanja
su glasila svakojako;od reci nešto za početak, tvoje omiljeno jelo, tvoj najdraži
nastavnik, do imaš li simpatiju i još mnoga druga. Na kraju kada bi se ispunila
podugačka lista pitanja, moralo se obavezno napisati i nekoliko stihova po
mogućnosti ljubavnog tipa: Potok teče tok, tok, ja te ljubim cmok, cmok.
Ako se ne bi mogli sjetiti nečeg ljubavnog onda se moglonapisati nešto i duhovito
poput Vita jela, zelen bor, molim brzi odgovor.
Još uvijek zadihana od igre sa “vatrenom” loptom u kojoj sam, iako sam bila
među najbržim djevojčicama u razredu, nespretno primila udarac lopte u leđa
i među prvima neslavno završila igru, približavam se jednoj takvoj grupi
djevočica zabavljenih oko leksikona.
A onda, ispred mene, pravo niotkuda pojavi se visok smeđokosi dječak.
Dosta je viši od mene, pa dižem glavu da vidim s kim sam se to zamalo
sudarila. Sretoh dva prelijepa smeđa oka uokvirena gustim i dugim
trepavicama. Stojimo zbunjeno nekoliko trenutaka. A onda on prekida tišinu.
-Navijao sam za tebe, odlično igraš.
-I nisam se baš proslavila, - smiješim se.
-Iz kojeg si odjeljenja?
-Sedmog dva, ti?
-Osmog dva. Ja sam Ahmed, - pruža mi ruku.
-Nađa, - moja ruka se gubi u njegovoj.
-Imaš lijepo ime, - gledaju me njegove tople oči ispod razbarušene dječačke kose.
-Hvala. I tvoje ime je lijepo,- stidljivo govorim.
Odjednom osjećam kako mi crvenilo obliva lice. I srce počinje nekako da
mi užurban kuca. Shvatam da mi se dešava nešto lijepo, ali istovremeno
imam potrebu da propadnem u zemlju. Naglo se okrećem. U meni je nešto
što mi ne da da ostanem. Probijam se između djece, a onda trčim zelenom
livadom koliko me noge nose.Trčim i trčim sve dok ne stignem do šume.
Zastajem i gledam oko sebe. Drveće je visoko i krošnje prekrivaju sunce.
U zraku je miris lišća i zemlje. Srce mi još uvijek lupa, a lice mi je crveno.
Šta se to desilo? Zašto sam pobjegla? Osjećam se nesigurno i zbunjeno.
Šta će sad Ahmed pomisliti o meni?Pred očima mi je njegov topli pogled i
osmijeh. Tako je sladak i drag.
Sljedeći dan vidjela sam ga na velikom odmoru. Prepoznala sam ga po
smeđoj razbarušenoj kosi. Bio je odjeven u plave traperice i laganu bijelu
majicu, preko koje je bio ovlaš prebačen tanki džemper boje njegovih očiju.
Stajao je zajedno sa još dva dječaka uz metalnu ogradu školskog dvorišta.
Čula sam njegov razdragani smijeh dok je nešto gestikulirajući govorio
drugarima.
Duboko sam udahnula. Skupila sam hrabrost i prišla mu. Osjetio je da mu se
približavam i okrenuo je glavu u mom pravcu. Kad me je ugledao, ostavio je
iza sebe dječake i krenuo mi u susret.
-Zdravo Nađa, - rekao je veselim glasom, šireći ruke.
-Izvini za ono jučer, - jedva sam čekala da mu kažem ono što me je pritiskalo
kao kamen studenac. Odmahnuo je rukom, kao da se radilo o nečemu skroz
nevažnom.
-Nego, šta radiš danas poslije škole?- pogledao me krupnim smeđim očima
u kojima sam jasno čitala da je shvatio zašto sam jučer pobjegla od njega.
-Ah da, imao je dobre klikere moj Ahmed,- smiješim se dok skupljam Alijeve
klikere razbacane po dječijoj sobi. Sa svakog poslovnog puta, Ahmedovi džepovi
puni su šarenih klikera koje donosi našem sinu.
Kraj
RiadaT.
Tog ranog ljeta napunila sam trinaest godina. Bio je to već skoro kraj školske
godine, kada bi se obično organizovali školski izleti. Najčešća odredišta bili
su obronci planine Vranice ispod koje je teklo moje djetinjstvo. Željni svježeg
zraka i netaknute prirode jedva smo čekali da dođemo do jedne od nepreglednih
zelenih livada koje je okruživala bujna vegetacija. Rasuti u grupice, vadili smo iz
ranaca prostirku, pa sve one silne sendviče, slatkiše i koješta i sve uredno
slagali na prostirku.
Djevojčice su obično nosile lastiš. Obavezno, prije užine igrale su raznorazne
igre sve dotle dok ih od skakanja ne zabole noge ili ih savlada glad izazvana
čistim zrakom. Najpopularnija igra bila je "olimpijada" u kojoj bi par djevojčica
držao različite krajeve lastiša i stvarao prolaz kroz koji se neko morao provući
ne dirajući krajeve lastike. Nisam baš bila najspretnija igračica "olimpijade”,
pa bih pomalo ljubomorno gledala druge djevojčice kako spretno preskaču lastiš
i provlače se kroz teže nivoe.
E, ali sam zato bila majstor u smišljanju različitih varijacija za igre. Znala sam
kako organizovati skakanje u visinu s lastišem postavljenim sve više i više,
stvarajući izazovne prepreke koje bi morale biti savladane. I svaka nova inovacija
u igri izazivala bi salve veselog smijeha, jer je bilo dosta nespretnih pokušaja.
(Valjda još otada vučem potrebu da ljude zasmijavam i činim radosnim)
Izlet se nije mogao zamisliti bez lopte koju su češće nosili dječaci, mada
nerijetko
i djevojčice. Igrala se omiljena igra koju smo zvali Između dvije vatre.
Tada bi se
napravile dvije ekipe, obično bi u jednoj bili dječaci, a u drugoj djevojčice.
Svaka grupa bi odabrala jednog igrača koji će biti "vatra" za njihov tim.
Cilj igre je bio eliminisati sve igrače iz suprotne grupe, ostavljajući ih bez
igrača
na terenu. Koliko je bilo samo radosne vriske i smijeha dok bi lopta pogađala
igrače i izbacivali ih jedno po jedno iz igre, sve dotle dok u jednoj ekipi ne
ostane više nijedan igrač.
Nakon što bi bila završena igra, dječaci bi se okupljali u grupice i glasno
prepričavali najnovije dogodovštine junaka iz stripova. Pričali su o Zagoru,
Velikom Bleku, Čiki i drugim junacima u čijim avanturama su uživali.
Djevojčice bi obično sjedale na prostirke na livadi i vadile iz ranaca u uredno
uokvirenim koricama popularne leksikone tražeći jedna od druge da u njih
upisuju odgovore na bezbrojna pitanja koja su smišljala i zapisivala. Pitanja
su glasila svakojako;od reci nešto za početak, tvoje omiljeno jelo, tvoj najdraži
nastavnik, do imaš li simpatiju i još mnoga druga. Na kraju kada bi se ispunila
podugačka lista pitanja, moralo se obavezno napisati i nekoliko stihova po
mogućnosti ljubavnog tipa: Potok teče tok, tok, ja te ljubim cmok, cmok.
Ako se ne bi mogli sjetiti nečeg ljubavnog onda se moglonapisati nešto i duhovito
poput Vita jela, zelen bor, molim brzi odgovor.
Još uvijek zadihana od igre sa “vatrenom” loptom u kojoj sam, iako sam bila
među najbržim djevojčicama u razredu, nespretno primila udarac lopte u leđa
i među prvima neslavno završila igru, približavam se jednoj takvoj grupi
djevočica zabavljenih oko leksikona.
A onda, ispred mene, pravo niotkuda pojavi se visok smeđokosi dječak.
Dosta je viši od mene, pa dižem glavu da vidim s kim sam se to zamalo
sudarila. Sretoh dva prelijepa smeđa oka uokvirena gustim i dugim
trepavicama. Stojimo zbunjeno nekoliko trenutaka. A onda on prekida tišinu.
-Navijao sam za tebe, odlično igraš.
-I nisam se baš proslavila, - smiješim se.
-Iz kojeg si odjeljenja?
-Sedmog dva, ti?
-Osmog dva. Ja sam Ahmed, - pruža mi ruku.
-Nađa, - moja ruka se gubi u njegovoj.
-Imaš lijepo ime, - gledaju me njegove tople oči ispod razbarušene dječačke kose.
-Hvala. I tvoje ime je lijepo,- stidljivo govorim.
Odjednom osjećam kako mi crvenilo obliva lice. I srce počinje nekako da
mi užurban kuca. Shvatam da mi se dešava nešto lijepo, ali istovremeno
imam potrebu da propadnem u zemlju. Naglo se okrećem. U meni je nešto
što mi ne da da ostanem. Probijam se između djece, a onda trčim zelenom
livadom koliko me noge nose.Trčim i trčim sve dok ne stignem do šume.
Zastajem i gledam oko sebe. Drveće je visoko i krošnje prekrivaju sunce.
U zraku je miris lišća i zemlje. Srce mi još uvijek lupa, a lice mi je crveno.
Šta se to desilo? Zašto sam pobjegla? Osjećam se nesigurno i zbunjeno.
Šta će sad Ahmed pomisliti o meni?Pred očima mi je njegov topli pogled i
osmijeh. Tako je sladak i drag.
Sljedeći dan vidjela sam ga na velikom odmoru. Prepoznala sam ga po
smeđoj razbarušenoj kosi. Bio je odjeven u plave traperice i laganu bijelu
majicu, preko koje je bio ovlaš prebačen tanki džemper boje njegovih očiju.
Stajao je zajedno sa još dva dječaka uz metalnu ogradu školskog dvorišta.
Čula sam njegov razdragani smijeh dok je nešto gestikulirajući govorio
drugarima.
Duboko sam udahnula. Skupila sam hrabrost i prišla mu. Osjetio je da mu se
približavam i okrenuo je glavu u mom pravcu. Kad me je ugledao, ostavio je
iza sebe dječake i krenuo mi u susret.
-Zdravo Nađa, - rekao je veselim glasom, šireći ruke.
-Izvini za ono jučer, - jedva sam čekala da mu kažem ono što me je pritiskalo
kao kamen studenac. Odmahnuo je rukom, kao da se radilo o nečemu skroz
nevažnom.
-Nego, šta radiš danas poslije škole?- pogledao me krupnim smeđim očima
u kojima sam jasno čitala da je shvatio zašto sam jučer pobjegla od njega.
-Ah da, imao je dobre klikere moj Ahmed,- smiješim se dok skupljam Alijeve
klikere razbacane po dječijoj sobi. Sa svakog poslovnog puta, Ahmedovi džepovi
puni su šarenih klikera koje donosi našem sinu.
Kraj
RiadaT.
Poslednja izmena: