Ovogodišnji je Dan državnosti tako, iako prilično nejubilaran i neokrugao, po novome kalendaru dvadeset šesti, a po starome bogami već i dvadeset sedmi, ispao dobrom prigodom da se svede saldo četvrtstoljetne te, kako se zove, hrvatske državnosti, i službeno konstatira kako je divovski historijski projekt hrvatske države veličanstveno – propao.
Jednostavno, stvar nije uspjela.
Hrvatska država ne radi.
Napravili su Hrvati, istina, sve po onim višejezičnim uputama za sastavljanje i upotrebu: tisućljetni san, državna pravica, veličanstveni Domovinski rat, slavne bitke, gradovi heroji, zastave, grbovi, garda, vojska, prvi nacionalni parlament, nogometna reprezentacija, nova nacionalna mitologija, nova slavna povijest, nove tradicije, brončani spomenici, lente, vitezovi, plemstvo, čuvari državnog pečata, Društvo Hrvatskog Zmaja, Gospa Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, hrvatska puška o hrvatskom ramenu, poduzetništvo, slobodno tržište, NATO, sve do posljednjeg vijka, sastavili su Hrvati svoju malu, slavnu i lijepo dizajniranu IKEA vintage-državu, provjerili još jednom je li sve kao na slici u brošuri, uključili je u Ujedinjene Narode, pritisnuli „ON“ i – ništa.
Pritisnuli su Hrvati dugme još nekoliko puta, OFF-ON, OFF-ON, a Hrvatska ni a ni be: ona mala zelena žaruljica ne daje nikakve znakove života.
Država im, ******, ne radi.
Počeli su Hrvati zajedno s Rumunjima i Bugarima, prve demokratske izbore onoga su proljeća 1990. raspisali gotovo istog dana kad i Rumunji i Bugari: dvadeset sedam godina kasnije, Rumunji udvostručuju svoj BDP i masovnim demonstracijama smjenjuju Vladu zbog pokušaja dekriminalizacije lakših oblika korupcije, Bugari lansiraju u svemir svoj prvi satelit, a Hrvati kod kuće na Simpovom kauču iz 1990. gledaju malo turske serije, malo na N1 pregovore oko ploče „Za dom spremni“ u Jasenovcu, a malo na Skypeu unučad u Irskoj.
Neće se Hrvatima to svidjeti - i nije da ih ne razumijem, nije lako u tim godinama, od stoljeća sedmog, priznati da si bio budala - ali dvadeset sedam dugačkih, uzaludnih godina sasvim je dovoljno vremena za shvatiti i priznati kako je projekt hrvatske države bio kolosalna greška. Nije ni to, najzad, najgore što se živu čovjeku može dogoditi, niti je nezabilježeno u historiji, propadali su i mnogo veći i ozbiljniji projekti od hrvatske države.
