Noc se rasula Posavinom,
vetar cvili kroz ogolele grane.
Hodam kroz mrak,
susteci po liscu koje je odzivelo
svoj kratki vek.
Poneka ptica stanarica
prepoznaje moj poj kroz tisinu.
Prhne niotkud da mi spokojan
pocinak pozeli i zoru bez suza.
I sve lici na sonatu novembarsku.
Usamljena , a tako puna Tebe,
medju zvezdama rojim secanja.
Toplo mi oko srca, meko oko duse,
jer paperje tvog zagrljaja
podicice me u novi let
kad u tami jesenjeg sna
poletim u bezdan nepregledni.
Pretvorice se krik u pesmu najlepsu.
Letecu obalama Save
kao mala bela caplja,
najavljujuci dolazak u prolece rano.
Dunav i ti me cekate...
Najda M.