
VARKA
Pustila sam te
da raširiš jedra,
prepustiš se vetru,
otploviš daleko
od dodira mojih pogleda.
Potisnula te,
a ti se otisnuo
na pučinu nepreglednu
ploveći burom mojih nemira,
udarajući o hridi kamene,
gde ostaše uklesana naša imena
kao uspomena.
Oprosti,
ako čuješ pesmu tuge
što te mami,
kao sirena moreplovce.
To moja duša za tobom plače,
kroz oluje besni bol,
u munjama blješti iskra iz oka užarena.
I ta plima što te suludo goni ka obali,
moj je zov.
Jer varka beše dragi,
da ću te pustiti da odeš tek tako.
Najda M.