POUKA
Kao preparirana zver u prirodnjačkom muzeju
( a sve je tako veštačko )
ukočena, fiksirana za prošlost
iskolačenog pogleda u nadanja,
mudro ćutim.
Beli ili crni Anjdeo, zar je važno ?!
Gospod zna...
Jedni me se gnušaju, drugi mi se dive,
treći glume ravnodušnost,
a dodirnuli bi me makar na tren.
Ne znaju da me taći ne može svako.
Krv moja nije plava, al' nije ni svespirajuća voda,
da se u njoj grešni čiste.
Duša moje nije svetilište za mase.
Već tajno skrovište za odabrane.
I nisam zla, niti se pravdam.
Samo...pamet obuzela srce
u godinama sazrelim.
Dišem stakato, gotovo nečujno.
Misle da sam umrla davno u svojoj koži,
da me neman prevare i bola ubila.
U tihovanju mudrujem,
uprkos samoći ne samujem, imam sebe.
Naučena iz obmana i sopstvenih slabosti.
Krojim svet po mojim aršinima,
igram onako kako svira moja violina.
Dosta je bilo klanjanja, savijanja kičme
nikome i nizašta!
Ni pesme ove što pišem
nemaju moć potkupljenja.
Pišem ih sebi za sebe i vjek i vjekova
nekom tamo ko me davno prepoznao u samoći.
Bolje je pod maskom živeti i ćutati.
Uvek te pogrešni čuju.
Ni pogled u sutra ne treba otkrivati,
jer zamki je mnogo.
Reči mogu da te sapletu jako,
a iskrenost da te ukopa za navek !
Najda M.
