SVETLOST
Možda su godine raskoraka krive,
što ne biram puteve
koji završavaju u slepim ulicama,
što više nemam sluha
za galamdžije koje gordošću
u prazno dreče
mašući zastavama kao pobednici,
a ne slute da sujetom proždiru sebe.
Možda od gorčine žuči u prepunoj čaši
ne osećam ukus meda
dok ispijam život kap po kap,
pokušavajući da ostanem trezna,
da mi se koraci ne sapletu,
ne padnem u provaliju ponovo
jer iskopah lagum do sna.
Možda previše sanjam,
rasipajući osećaje kao kišu majsku,
mirisnu i blagorodnu po semenju što raste,
radja plodove lepote i ljubavi.
Neka me takve, prostodušne.
Sve dok kroz magiju lutam,
java manje boli.
I da zaboli jako - imam lek - sebe.
I kad me nema da pevam, tu sam, dišem.
Imam i kome i zašto !
Smetam li ?! Pa izvolite - prodjite...
Za nekoga vidljiva, za nekoga nedodirljiva.
Mnogima nepostojeća, i neka sam !
Tvorac nas stvori za odabire mnoge.
Pruženih ruku, prašnjavih dlanova
od peska vremena kroz koji bauljam
tražeći nove staze do Svetlosti kličem.
Jer ko svoju Tamu spoznao nije,
zalud mu putevi ovovremenski.
Najda M.
