Uhvati me tako ponekad neka čudna tišina, ali ne ona koja se ćuti, druga neka tišina što na krik liči. A i da mi se otme taj krik, znam da ne bi ništa promenio. Kasno je.
Budim se tako jutrom, stavljam kafu, nameštam krevet....nije nov, odavno sanjam na njemu svoje snove, prelistavam uspomene...Sećam se kad sam ga kupila i gde...još je na njemu nalepnica "Lesnina", nisam se ni trudila nikad da je skinem, eto.
Zalivam cveće, svoje palmice od urmi oko kojih sam poredjala kamenčiće i školjke sakupljene na plaži u Vodicama, nadomak Šibenika. Brišem police sa knjigama, prisećam se pesama, znam i na kojoj su strani. Pa mi dodje da zagrlim Sarajevo, ono isto gde je Izet Sarajlić pisao svoje divne pesme o svojoj ženi Rut, ili onu "Drugi put bih znao"....Pa one Mostarske kiše i Svetlana što se pravi blesava...samo je Pero Zubac to mogao....Na polici pored knjiga suvenir iz Igala. Setih se i lubenica iz Bjelopavlića Polja, e takve samo tamo rastu, ubedjena sam.
Kad sam na Ohridu kupovala ogrlicu od bisera, rekli mi da je držim na otvorenom...može u kutiji ali da ima vazduha...Neznam, možda biseri i ovako nanizani još žive...možda, I držim otvorenu kutiju za nakit zbog tih bisera, ako stvarno i ovako nanizani žive...neka žive.
Pogledam kroz prozor jutrom, volim to....raduje me svaka novoofarbana ograda u mojoj ulici, svaka magnolija koja se rascvetala pre nego je olistala....Volim svoj grad, svoj kafić, brdo iznad Niške Banje obraslo jorgovanom a odozgo, sa vrha brda spuštaju se paraglajderisti i ja im uvek, onako u sebi, poželim da se uspešno spuste....Hrabri momci, svaka im čast...A Beograd, moj grad...tamo imam sve što je moje ....moju decu, unuke....Volim da slušam kad Minka uči Istoriju muzike naglas da i ja čujem, pa svira Čajkovskog .... A u meni, da li od Čajkovskog ili od svega što je bilo pa nestalo, neka tišina, neki bezglasni jauk....
![]()