Čitav život sam čitao psihoanalizu a najviše sam volio Jungove knjige
-
- Popularno:
- Pitanje za one koji su varali partnera
- Kako bilo biti tinejdzer u 2000-tim?
- Ко мрзи службе безбедности и зашто?
- Предложићемо закон о легализацији 4,8...
- Psiholog otkriva uzroke ženske...
- Šta biste kupili da imate 20+ miliona...
- Ko je od stranih predstavnika bio...
- Da li je baš svako zamenljiv u našem...
- Bliskost kroz seks
- Tri velike države u isto vreme priznale...
Karl Gustav Jung
- Začetnik teme klicevo8
- Datum pokretanja
- Poruka
- 13.833
- Poruka
- 13.833
Junže, oj Junže...
- Poruka
- 13.833
Ovo sam napisao bio na eng., a ne da mi se prevoditi.. Bilo je za neke Amerikance... Ispričavam se onima koji ne znaju engleski, no lakše je samo c-p.
Tekst je možda nejasan za one koji ne znaju Junga, pa ti neka ga ignoriraju..
The problem with Jung is that he is not clear on whether his psychology is essentially materialist or idealist. He himself was contradictory re this central issue. If he is a materialist like Freud, psychological traits are modes of consciousness produced by brain & evolution. If, on the other hand, he is idealist like Plato & Hegel, then there are invisible dimensions/worlds our 3+1 dimensional empirical world is a manifestation thereof, and his archetypes are not just common nuclei of specifically human consciousness, but they exist in extra-physical & extra-temporal realms which are primordial & supraordinate essences of empirical material reality . Plato’ allegory of the cave in “The Republic” is the most famous example. In materialist interpretation, all that psychologically happens is, basically, inside our skull; in idealist approach, human consciousness can be transferred to other, non-physical realities & can function without brain.
Jung never resolved this crucial point.
On the lower level, he never succeeded to differentiate between collective & universal unconscious. Even if we toss aside metaphysics of fundamental world-view (which is impossible in Jung’s case) & remain in the field of psychological processes alone, we are still left with the question: are archetypes “collective” in the sense they are basic substructures (and superstructures) of psychological functioning of human collectives (races, ethnicities, cultures, religions,..)- or, perhaps, archetypes are universal for the entire humankind?
Another objection is: Jung does not seem to clearly differentiate- if we accept his terminology- between the subconscious & the superconscious & lumps them both into the “unconscious” (here he may resemble Freud). Even hard-core Jungians don’t care about this fundamental critique that Jung himself frequently confused basic, primitive levels of the unconscious with those we may term “higher” & which are, in we limit ourselves to psychological phenomenology, source of universal human creativity as embodied in works of arts, sciences & “high” religion.
Did he confuse basement with upper stories?
With regard to Jung, Jews & Jewish question, articulate individuals like Richard Noll in his Jung’s biography “The Aryan Christ”) are either tendentious or mostly wrong. One must say that this tendentiousness is firmly rooted in Jung’s own confusions & ambivalences. Anyone can pick a quote from Jung & describe him as an anti-Semite; on the other hand, there are quotes & facts from Jung’s life which would lead one to consider him a philo-Semite. So, what is the truth?
Both.
Jung has known much Jews (even more- Jewesses), and assimilated, deracinated Jews formed the core of Jung’s cult as a sage & prophet. For instance, the most important Jungian writer is the author of magisterial “The Origins and History of Consciousness” Erich Neumann, himself a Jew (Jung helped him to escape to Tel Aviv fleeing the Nazis); out of three executors of his will (all three females), two were Jewesses or of Jewish extraction, Aniela Jaffe & Jolande Jacobi. The most vigorous proponent of Jung in the US was also Jewish, James Hillman.
Evidently, nothing is black & white. Jung has, on numerous occasions, expressed negative opinions on stereotypical Jewish behavior & influence; on the other had, he has ranted about Germans even more, yet no mentally sane person would accuse Jung of Germanophobia (after all, his was culturally German to the core). It is easy to select 1, 2, ..10, .. 20… Jung’s quotes on any ethnicity to solemnly pronounce him an anti-XYZ. But, life is not that simple.
Jung is more interesting than others re Jewish question because his work’s central premises reflect his Weltanschauung’s dubieties & inconsistencies. With Dostoevsky, everything is much simpler: Russians are real Chosen people & Jews had lost their historical mission; with Solzhenitsyn, it is a combination of Christian historiosophy & analysis of national rivalries during October Revolution; for Nietzsche, Jews were slightly- not much- saner than Christians, whom he had viewed as intrinsically sick & Wagnerian cult as a symptom of decadence & Teutonized Christian morbidity.
Jung on the Jews is, to say the least- contradictory & his contradictions are ingrained in the very fabric of his psychological edifice, not just casual, offhand remarks. It boils down to: do they possess essentially irradicable traits that won’t go away with assimilation & acculturation? Are these traits indelible part of their psychological makeup? Something unconscious?
Here, Jung is rephrasing, from the Gentile angle, ancient motif of Jewish supremacist spiritual psychology: Jews possess divine portions of the soul which God had created particularly & favorably for them, while other human beings are led mostly by passions & evil inclinations. Jewish spiritual anthropology is fundamentally different from the Gentile one. This is the central thesis of Hebrew Kabbalah, and virtually all Kabbalist teachers, with only slight digressions, have insisted on that. Jung, of course, denies that the reverse is true (Jews are not psychospiritually inferior to Christians & others). Just, he remained uncertain about their status in his own psychological metaphysics. If there is a Jewish collective unconscious, does a Jew, when visiting a therapist, receives a different treatment? This is not only a cultural question (Jung had observed that Protestants have different types of neuroses than Catholics). In the case of deracinated Jews, or even Christian converts- do they still retain something subliminally Jewish which is not transferred solely by childhood indoctrination, but is part & parcel of being genetically Jewish?
Jung has remained bogged down in that question. Mostly, he treats assimilated Jews as just another type of Westerners. But, interestingly enough, there is one recorded treatment differing from the norm: Jung has given a young secular Jewish woman, his patient & a spiritual non-believer, the advice to immerse herself in the study of Kabbalah, because as a Jewish person, she will find health & balance in the Jewish spiritual tradition she didn’t care about.
I don’t know how or whether that worked.
Tekst je možda nejasan za one koji ne znaju Junga, pa ti neka ga ignoriraju..
The problem with Jung is that he is not clear on whether his psychology is essentially materialist or idealist. He himself was contradictory re this central issue. If he is a materialist like Freud, psychological traits are modes of consciousness produced by brain & evolution. If, on the other hand, he is idealist like Plato & Hegel, then there are invisible dimensions/worlds our 3+1 dimensional empirical world is a manifestation thereof, and his archetypes are not just common nuclei of specifically human consciousness, but they exist in extra-physical & extra-temporal realms which are primordial & supraordinate essences of empirical material reality . Plato’ allegory of the cave in “The Republic” is the most famous example. In materialist interpretation, all that psychologically happens is, basically, inside our skull; in idealist approach, human consciousness can be transferred to other, non-physical realities & can function without brain.
Jung never resolved this crucial point.
On the lower level, he never succeeded to differentiate between collective & universal unconscious. Even if we toss aside metaphysics of fundamental world-view (which is impossible in Jung’s case) & remain in the field of psychological processes alone, we are still left with the question: are archetypes “collective” in the sense they are basic substructures (and superstructures) of psychological functioning of human collectives (races, ethnicities, cultures, religions,..)- or, perhaps, archetypes are universal for the entire humankind?
Another objection is: Jung does not seem to clearly differentiate- if we accept his terminology- between the subconscious & the superconscious & lumps them both into the “unconscious” (here he may resemble Freud). Even hard-core Jungians don’t care about this fundamental critique that Jung himself frequently confused basic, primitive levels of the unconscious with those we may term “higher” & which are, in we limit ourselves to psychological phenomenology, source of universal human creativity as embodied in works of arts, sciences & “high” religion.
Did he confuse basement with upper stories?
With regard to Jung, Jews & Jewish question, articulate individuals like Richard Noll in his Jung’s biography “The Aryan Christ”) are either tendentious or mostly wrong. One must say that this tendentiousness is firmly rooted in Jung’s own confusions & ambivalences. Anyone can pick a quote from Jung & describe him as an anti-Semite; on the other hand, there are quotes & facts from Jung’s life which would lead one to consider him a philo-Semite. So, what is the truth?
Both.
Jung has known much Jews (even more- Jewesses), and assimilated, deracinated Jews formed the core of Jung’s cult as a sage & prophet. For instance, the most important Jungian writer is the author of magisterial “The Origins and History of Consciousness” Erich Neumann, himself a Jew (Jung helped him to escape to Tel Aviv fleeing the Nazis); out of three executors of his will (all three females), two were Jewesses or of Jewish extraction, Aniela Jaffe & Jolande Jacobi. The most vigorous proponent of Jung in the US was also Jewish, James Hillman.
Evidently, nothing is black & white. Jung has, on numerous occasions, expressed negative opinions on stereotypical Jewish behavior & influence; on the other had, he has ranted about Germans even more, yet no mentally sane person would accuse Jung of Germanophobia (after all, his was culturally German to the core). It is easy to select 1, 2, ..10, .. 20… Jung’s quotes on any ethnicity to solemnly pronounce him an anti-XYZ. But, life is not that simple.
Jung is more interesting than others re Jewish question because his work’s central premises reflect his Weltanschauung’s dubieties & inconsistencies. With Dostoevsky, everything is much simpler: Russians are real Chosen people & Jews had lost their historical mission; with Solzhenitsyn, it is a combination of Christian historiosophy & analysis of national rivalries during October Revolution; for Nietzsche, Jews were slightly- not much- saner than Christians, whom he had viewed as intrinsically sick & Wagnerian cult as a symptom of decadence & Teutonized Christian morbidity.
Jung on the Jews is, to say the least- contradictory & his contradictions are ingrained in the very fabric of his psychological edifice, not just casual, offhand remarks. It boils down to: do they possess essentially irradicable traits that won’t go away with assimilation & acculturation? Are these traits indelible part of their psychological makeup? Something unconscious?
Here, Jung is rephrasing, from the Gentile angle, ancient motif of Jewish supremacist spiritual psychology: Jews possess divine portions of the soul which God had created particularly & favorably for them, while other human beings are led mostly by passions & evil inclinations. Jewish spiritual anthropology is fundamentally different from the Gentile one. This is the central thesis of Hebrew Kabbalah, and virtually all Kabbalist teachers, with only slight digressions, have insisted on that. Jung, of course, denies that the reverse is true (Jews are not psychospiritually inferior to Christians & others). Just, he remained uncertain about their status in his own psychological metaphysics. If there is a Jewish collective unconscious, does a Jew, when visiting a therapist, receives a different treatment? This is not only a cultural question (Jung had observed that Protestants have different types of neuroses than Catholics). In the case of deracinated Jews, or even Christian converts- do they still retain something subliminally Jewish which is not transferred solely by childhood indoctrination, but is part & parcel of being genetically Jewish?
Jung has remained bogged down in that question. Mostly, he treats assimilated Jews as just another type of Westerners. But, interestingly enough, there is one recorded treatment differing from the norm: Jung has given a young secular Jewish woman, his patient & a spiritual non-believer, the advice to immerse herself in the study of Kabbalah, because as a Jewish person, she will find health & balance in the Jewish spiritual tradition she didn’t care about.
I don’t know how or whether that worked.
- Poruka
- 83
meine vater
Preporučujem ovu knjigu
- Poruka
- 13.833
I evo, iz prepiske, moja kritika druga Junga...
Pogleda li se opet malo u knjige, pa i na mrežu, iskusni čitatelj lako dođe od zaključaka:
* Jung je evoluirao u poimanju arhetipova, no do konca je ostao protuslovan
* on ipak razlikuje arhetipove od arhetipskih simbola, koji bi kao mitološki motivi bili manifestacija arhetipova samih. No, među arhetipovima je i persona, a majka nije. To je čudno. Moderni jungovci uzimaju simbole (kralj, prevarant, luda,..) kao arhetipove
* Jung nipošto nije metafizičar kao Henry Corbin koji je jasno neoplatonik. Jungovi arhetipovi nisu, kao u varijantama tradicionalnoga neoplatonizma, pjesnički opisani izvori sveukupne zbilje (zvijezda, atoma, prašine, vode, bakterija, planeta, elektrona...moderni pojmovi), nego samo psiholoških struktura ljudi. Ne zna se, ili se ne kaže, da arhetipovi postoje i kod drugih oblika života kao u riba ili konja, a kamoli da su korijen empirijske zbilje tipa gravitacije i atomske jezgre u nekom samoopstojećem transfizikalnome svijetu.
* Jungovi izvori su dubiozni. Čini se da je i najpopularnije djelo, njegova autobiografija, zapravo djelo kolektiva. On je napisao uvodnih 20%, a Aniela Jaffe većinu, pa i one najznačajnije dijelove s njegovom projekcijom i sl. Ne kažem da je ona to izumila. Samo velim da je Jung, kako piše, onda već bio toliko onemoćao da je Jaffeova napisala, vjerojatno uz njegove sugestije, bitno najveći dio te knjige. Također, najjasnije izlaganje je u "Čovjek i njegovi simboli"- opet kolektivno djelo.
* šteta što na mreži više nije dostupan- možda jest- glosar njegovih pojmova, kako je bio pred 7-10 godina. Tu su izvadci iz njegovih djela o pojedinim pojmovima i vidi se da je to protuslovno
* i dobar prikaz arhetipova na wikipediji (eng) ilustrira njegovu zbunjenost i izbjegavanje. Npr. on kaže- vidim, dobro se sjećam- da je stvarnost psihoidna, što bi drugim rječnikom značilo da je sumjerljiva ljudskoj psihi. To tradicionalno vuče više na mogućnost ne objektivnog, nego razvodnjenog subjektivnog idealizma ili panpsihizma. No, ne mora biti ni to. Preko pojma psihoidnosti, Jung je "objašnjavao" sinkronost, a Pauli se uhvatio toga da bi riješio tumačenje kvantne fizike. Ali- to je za znanstvenike stara problematika: zašto je ljudski um sposoban da preko matematičkih apstraktnih formula opiše fizikalnu stvarnost? Kao da postoji neka veza između uma/psihe, i "vanjske" stvarnosti vode, zemlje, zvijezda....
Većina fizičara i matematičara su empiristi i drže da je to tako jer je tako, bez objašnjenja. Ili bi rekli da se ljudski um, mozak, razvijao po prirodnim principima kao i priroda, pa ju i objašnjava preko prirodnih principa koji su dio same prirode, pa onda i mozga. Manji, no značajan dio matematičara su Platonisti- za njih matematički objekti nekako postoje per se, izvan empirijske prirode i ljudi, i manifestiraju se u njima (način kako se to radi ostaje neobjašnjen. Također, to nema veze s religijom, budući da su matematički objekti samo strukture, i nemaju veze sa samilošću, gnjevom, pravdom...i drugim antropomorfnim atributima. Matematički platonizam nije neoplatonizam Plotina ili Jambliha).
Jungova druga glavna ilustracija vuče više na neki materijalizam: arhetipovi su samo nevidljivi dio spektra, dok mi vidimo boje. Ova bi metafora ukazivala na:
* nevidiljivi dio spektra nije izvor vidljivoga, nego je samo nevidljiva stvarnost, bar za obične oči
* to je isti vid postojanja, elektromagnetsko zračenje, kao i vidljivi, dakle ništa supstancijalno drugačije.
Bilo kako bilo, mislim da ove nijanse Jungu ne bi uopće pale na pamet. U analizi održivosti svojih termina on ne samo da ne bi išao tako daleko, nego ne bi znao ni postaviti prava pitanja.
Pogleda li se opet malo u knjige, pa i na mrežu, iskusni čitatelj lako dođe od zaključaka:
* Jung je evoluirao u poimanju arhetipova, no do konca je ostao protuslovan
* on ipak razlikuje arhetipove od arhetipskih simbola, koji bi kao mitološki motivi bili manifestacija arhetipova samih. No, među arhetipovima je i persona, a majka nije. To je čudno. Moderni jungovci uzimaju simbole (kralj, prevarant, luda,..) kao arhetipove
* Jung nipošto nije metafizičar kao Henry Corbin koji je jasno neoplatonik. Jungovi arhetipovi nisu, kao u varijantama tradicionalnoga neoplatonizma, pjesnički opisani izvori sveukupne zbilje (zvijezda, atoma, prašine, vode, bakterija, planeta, elektrona...moderni pojmovi), nego samo psiholoških struktura ljudi. Ne zna se, ili se ne kaže, da arhetipovi postoje i kod drugih oblika života kao u riba ili konja, a kamoli da su korijen empirijske zbilje tipa gravitacije i atomske jezgre u nekom samoopstojećem transfizikalnome svijetu.
* Jungovi izvori su dubiozni. Čini se da je i najpopularnije djelo, njegova autobiografija, zapravo djelo kolektiva. On je napisao uvodnih 20%, a Aniela Jaffe većinu, pa i one najznačajnije dijelove s njegovom projekcijom i sl. Ne kažem da je ona to izumila. Samo velim da je Jung, kako piše, onda već bio toliko onemoćao da je Jaffeova napisala, vjerojatno uz njegove sugestije, bitno najveći dio te knjige. Također, najjasnije izlaganje je u "Čovjek i njegovi simboli"- opet kolektivno djelo.
* šteta što na mreži više nije dostupan- možda jest- glosar njegovih pojmova, kako je bio pred 7-10 godina. Tu su izvadci iz njegovih djela o pojedinim pojmovima i vidi se da je to protuslovno
* i dobar prikaz arhetipova na wikipediji (eng) ilustrira njegovu zbunjenost i izbjegavanje. Npr. on kaže- vidim, dobro se sjećam- da je stvarnost psihoidna, što bi drugim rječnikom značilo da je sumjerljiva ljudskoj psihi. To tradicionalno vuče više na mogućnost ne objektivnog, nego razvodnjenog subjektivnog idealizma ili panpsihizma. No, ne mora biti ni to. Preko pojma psihoidnosti, Jung je "objašnjavao" sinkronost, a Pauli se uhvatio toga da bi riješio tumačenje kvantne fizike. Ali- to je za znanstvenike stara problematika: zašto je ljudski um sposoban da preko matematičkih apstraktnih formula opiše fizikalnu stvarnost? Kao da postoji neka veza između uma/psihe, i "vanjske" stvarnosti vode, zemlje, zvijezda....
Većina fizičara i matematičara su empiristi i drže da je to tako jer je tako, bez objašnjenja. Ili bi rekli da se ljudski um, mozak, razvijao po prirodnim principima kao i priroda, pa ju i objašnjava preko prirodnih principa koji su dio same prirode, pa onda i mozga. Manji, no značajan dio matematičara su Platonisti- za njih matematički objekti nekako postoje per se, izvan empirijske prirode i ljudi, i manifestiraju se u njima (način kako se to radi ostaje neobjašnjen. Također, to nema veze s religijom, budući da su matematički objekti samo strukture, i nemaju veze sa samilošću, gnjevom, pravdom...i drugim antropomorfnim atributima. Matematički platonizam nije neoplatonizam Plotina ili Jambliha).
Jungova druga glavna ilustracija vuče više na neki materijalizam: arhetipovi su samo nevidljivi dio spektra, dok mi vidimo boje. Ova bi metafora ukazivala na:
* nevidiljivi dio spektra nije izvor vidljivoga, nego je samo nevidljiva stvarnost, bar za obične oči
* to je isti vid postojanja, elektromagnetsko zračenje, kao i vidljivi, dakle ništa supstancijalno drugačije.
Bilo kako bilo, mislim da ove nijanse Jungu ne bi uopće pale na pamet. U analizi održivosti svojih termina on ne samo da ne bi išao tako daleko, nego ne bi znao ni postaviti prava pitanja.
Jungova mapa duše, zbog naglašene imaginativne dimenzije, nikada nije u potpunosti prihvaćena od strane akademskih struktura. Iako je kritikovana i osporavana, možda neodređena i nedorečena na nekim mestima, ostala je ipak neopovrgnuta.
Kao konzistentna teorija, svima onima koji namerno ili nenamerno upoznaju neispitan unutrašnji svet ona može da bude veoma koristan orjentir bez bojazni da se izgube.
U posebnim slučajevima, ova mapa može pomoći onima koji traže vodiča ili su se izgubili. Pojedincima ovakva mapa može spasiti i život.
Mapa nije teritorija
Iako “mapa ne nudi konkretan sadržaj”, ona je nezamenljiva u dubokom razumevanju nepoznate zemlje “terra incognita“… Jung bi rekao “mapa nije teritorija”, a svoj lični doživljaj psihe svako mora da otkrije za sebe.
Ovim člankom preporučujem svima knjigu Jungova mapa duše, profesora doktora Marej Stajna, jednog od najvećih poznavalaca analitičke ili kompleksne psihologije Karla Gustava Junga. Marej Stajn je ugledni član više društava analitičke psihologije, a u jednom mandatu bio je i predsedavajući Međunarodne asocijacije analitičkih psihologa.
U svakom slučaju veliki autoritet koji običnim i razumljivim jezikom govori o Jungovoj stvaralačkoj delatnosti.
Kako autor kaže, danas se knjiga Jungova mapa duše, koristi naširoko kao udžbenik, jer vrlo prirodno (bez pojednostavljanja, ali i bez dodatnog usložnjavanja) prolazi kroz površinu Ego svesti, nastanjenu unutrašnjost (komplekse), psihičku energiju, granične elemente psihe (instinkti, arhetipovi, kolektivno nesvesno), personu i senku, animus i animu, jastvo, individuaciju, sinhronicitet…
Kao konzistentna teorija, svima onima koji namerno ili nenamerno upoznaju neispitan unutrašnji svet ona može da bude veoma koristan orjentir bez bojazni da se izgube.
U posebnim slučajevima, ova mapa može pomoći onima koji traže vodiča ili su se izgubili. Pojedincima ovakva mapa može spasiti i život.
Mapa nije teritorija
Iako “mapa ne nudi konkretan sadržaj”, ona je nezamenljiva u dubokom razumevanju nepoznate zemlje “terra incognita“… Jung bi rekao “mapa nije teritorija”, a svoj lični doživljaj psihe svako mora da otkrije za sebe.
Ovim člankom preporučujem svima knjigu Jungova mapa duše, profesora doktora Marej Stajna, jednog od najvećih poznavalaca analitičke ili kompleksne psihologije Karla Gustava Junga. Marej Stajn je ugledni član više društava analitičke psihologije, a u jednom mandatu bio je i predsedavajući Međunarodne asocijacije analitičkih psihologa.
U svakom slučaju veliki autoritet koji običnim i razumljivim jezikom govori o Jungovoj stvaralačkoj delatnosti.
Kako autor kaže, danas se knjiga Jungova mapa duše, koristi naširoko kao udžbenik, jer vrlo prirodno (bez pojednostavljanja, ali i bez dodatnog usložnjavanja) prolazi kroz površinu Ego svesti, nastanjenu unutrašnjost (komplekse), psihičku energiju, granične elemente psihe (instinkti, arhetipovi, kolektivno nesvesno), personu i senku, animus i animu, jastvo, individuaciju, sinhronicitet…
Najzanimljiviji citati Karla Gustava Junga
Vid se razbistrava samo kada pogledate u sopstvenu dušu. Ko gleda napolje, sanja; ko gleda unutra, budi se.
Susret dveju ličnosti je kao kontakt dveju hemijskih supstanci: ukoliko postoji ikakva reakcija, obe se menjaju.
Sve što nas iritira kod drugih vodi nas ka boljem razumevanju sebe.
Ja nisam ono što mi se dogodilo, ja sam ono što izaberem da postanem.
Poznavanje sopstvene mračne strane najbolji je metod razumevanja mračnih strana drugih ljudi.
Usamljenost ne znači nemati druge ljude oko sebe, nego ne biti u stanju da sa njima komuniciramo o stvarima koje se nama čine važnim, ili verovati u nešto što drugi ljudi smatraju nedopustivim.
Dok ne osvestite podsvesno, ono će upravljati vašim životom, a vi ćete ga zvati sudbinom.
Privilegija života je da postanete ono što ste zaista.
Najstrašnije iskustvo je prihvatiti sebe u potpunosti.
Nema osvešćivanja bez iskustva bola.
Ne postaje se prosvetljen zamišljanjem svetla, već osvešćivanjem mraka.
Koliko smo u stanju da raspoznamo, jedina svrha ljudskog postojanja je bacanje svetla značenja na puku tamu postojanja.
Ne možemo ništa promeniti, dok ga ne prihvatimo.
Prihvatanje samih sebe suština je čitavog moralnog problema i epitom čitavog pogleda na život. Da nahranimo gladne, da oprostimo uvredu, da volimo neprijatelja svog u ime Hrista – sve ovo su bez sumnje velike vrline. A šta ako sam ja sam u milosti svoje sopstvene dobrote – ako sam ja taj neprijatelj kojeg moram prihvatiti i voleti, šta onda?
Gde vlada ljubav, nema volje za vladanjem, a gde moć vlada, nedostaje ljubavi. Jedno je senka onog drugog.
Cipela koja odgovara jednom stopalu, žulja drugo. Nema recepta za život koji bi svima podjednako odgovarao.
Postoji onoliko noći koliko ima dana i noć traje koliko i dan kad se posmatra u okviru čitave godine. Čak i srećan život nije lišen određenog prisustva tame i reč sreća bi izgubila smisao da nasuprot njoj ne postoji tuga.
Misliti je teško; zbog toga većina ljudi sudi.
Ono čemu se opireš, opstaje.
Često su me pitali u šta verujem u vezi sa smrću, tim neumitnim krajem pojedinačnog postojanja. Smrt je tačka koja se često postavi pre kraja rečenice i koju prate jedino uspomene ili posthumni efekti na drugima.
Vid se razbistrava samo kada pogledate u sopstvenu dušu. Ko gleda napolje, sanja; ko gleda unutra, budi se.
Susret dveju ličnosti je kao kontakt dveju hemijskih supstanci: ukoliko postoji ikakva reakcija, obe se menjaju.
Sve što nas iritira kod drugih vodi nas ka boljem razumevanju sebe.
Ja nisam ono što mi se dogodilo, ja sam ono što izaberem da postanem.
Poznavanje sopstvene mračne strane najbolji je metod razumevanja mračnih strana drugih ljudi.
Usamljenost ne znači nemati druge ljude oko sebe, nego ne biti u stanju da sa njima komuniciramo o stvarima koje se nama čine važnim, ili verovati u nešto što drugi ljudi smatraju nedopustivim.
Dok ne osvestite podsvesno, ono će upravljati vašim životom, a vi ćete ga zvati sudbinom.
Privilegija života je da postanete ono što ste zaista.
Najstrašnije iskustvo je prihvatiti sebe u potpunosti.
Nema osvešćivanja bez iskustva bola.
Ne postaje se prosvetljen zamišljanjem svetla, već osvešćivanjem mraka.
Koliko smo u stanju da raspoznamo, jedina svrha ljudskog postojanja je bacanje svetla značenja na puku tamu postojanja.
Ne možemo ništa promeniti, dok ga ne prihvatimo.
Prihvatanje samih sebe suština je čitavog moralnog problema i epitom čitavog pogleda na život. Da nahranimo gladne, da oprostimo uvredu, da volimo neprijatelja svog u ime Hrista – sve ovo su bez sumnje velike vrline. A šta ako sam ja sam u milosti svoje sopstvene dobrote – ako sam ja taj neprijatelj kojeg moram prihvatiti i voleti, šta onda?
Gde vlada ljubav, nema volje za vladanjem, a gde moć vlada, nedostaje ljubavi. Jedno je senka onog drugog.
Cipela koja odgovara jednom stopalu, žulja drugo. Nema recepta za život koji bi svima podjednako odgovarao.
Postoji onoliko noći koliko ima dana i noć traje koliko i dan kad se posmatra u okviru čitave godine. Čak i srećan život nije lišen određenog prisustva tame i reč sreća bi izgubila smisao da nasuprot njoj ne postoji tuga.
Misliti je teško; zbog toga većina ljudi sudi.
Ono čemu se opireš, opstaje.
Često su me pitali u šta verujem u vezi sa smrću, tim neumitnim krajem pojedinačnog postojanja. Smrt je tačka koja se često postavi pre kraja rečenice i koju prate jedino uspomene ili posthumni efekti na drugima.