Htela sam danas da vam se javim pre podne i da vam napisem samo dv reci, ali znam da mi je neko rekao da nije navikao, pa sam odlucila da napisem sada potpunu temu. Ne volim bas da nesto previse pricam o sebi, znate da sam stidljiva i zatvorena, ali cu ovog puta, ipak, otvoriti dusu i postaviti vam jedno veoma vazno pitanje. Ipak, prvo cu da vam ispricam o cemu je rec.
Jutrso sam isla kod mog verenika na posao. Prvi put. Ne volim da idem kod njega, jer sam shvatila da su sve te njegove kolege neki davezi, a koleginice su ljubomorne na mene, To se vidi iz njihovih ociju. Ipak, nisam htela da ga obrukam, jer iza svakog uspesnog muskarca stojim ja, koja sam uspesna, pa sam se lepo sredila. Napravila sam frizuru. Obula sam moje roze lubutanke, a i obukla sam moju roze haljinu gore mali sako. Haljina je negde do kolena od skaja, posto sam beganka, pa s tim u vezi, vise ne nosim kozne stvari. Podigla sam malo kosu is tavila sam roze senku oko ociju. Bas sam bila macka.
Kada sam dosla na posao svi su nesto radili i niko nije nista reagovao. Malo mi je bilo cudno. Pomislila sam da treba da udjem mozda dva puta. Niko, nista. necete verovati. JA sam navikla, da kada se pojavim svi stanu i pogledaju u mene, posebno kada sam tako lepo obucena i elegantna. Oni nista.

Verenik mi je danas posle podne rekao da sam malo bila napadno obucena. A verujte mi, ja sam isla tako na razgovor za posao i dobila ga od svih koje su cekale. Doduse nisu bile lubutanke, ali su bile sa visokom providnom platformom.
Sta mislite o karijeristima? Ljudi, koji su zrtvovali ljubav zbog posla. Zasto je taj posao toliko postao opterecujuci da ljudi biraju zivot ili posao?