Kapuera

  • Začetnik teme Začetnik teme Neno
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Neno

Buduća legenda
Poruka
25.439
Kapuera (Capoeira) je brazilska borilačka veština koja kombinuje elemente borbe, muzike i plesa. Nastala je početkom 16. veka. u Brazilu uglavnom od potomaka afričkih robova i brazilskih starosedeoca, Poznata je po brzim nožnim udarcima i složenim pokretima koji mogu krenuti iz bilo koje pozicije.

Reč Kapuera verovatno potiče od jezika Tupi plemena, i odnosi se na visoko rastinje koje je služilo robovima kao odličan zaklon i mesto odakle su vršili iznenadne napade na robovlasnike.

Kapuera danas nije samo borilačka veština ili mali deo brazilskog društva, već aktivan izvoznik Brazilske kulture širom sveta.

Od 1970-ih majstori ove veštine počinju da emigriraju i uče kapueru u drugim zemljama. Prisutna u mnogim zemljama na svim kontinentima, svake godine Kapuera privlači u Brazil hiljade stranih studenata i često strani kapueristi naporno rade kako bi naučili zvanični brazilski jezik, portugalski, u nastojanju da bolje razumeju i postanu deo umetnosti.
Renomirani Kapuera Majstori su često pozvani da uče u inostranstvu, pa čak i osnuju svoje škole. Kapuera prezentacije, malo pozorišne, akrobatske i borbene, su zajednički prizori koje možete videti po celome svetu.

Borbeni aspekt je još uvek prisutan, i kao u stara vremena, još uvek suptilno prerušen, što navodi mnoge koji je ne treniraju da ignorišu njegovo prisustvo.
Prevara je uvek prisutna i dobar kapuerista retko kada sklanja pogled sa svog saigrača tokom kapuera igre.
 

Napad može biti prerušen čak i kao prijateljski gest. Takva prevara među kolekcijom svih drugih oblika lukavstva - (Malicia) koja se koriste od strane kapuerista simbol su afro-brazilske kulture, simbol etničkog sklopa koji karakteriše ljude u Brazilu, simbol otpora represiji.
Kapuera kao takva definitivno menja svoj imidž i postaje izvor ponosa brazilskog naroda.
Zvanično Kapuera se danas smatra ne materijalnom kulturnom baštinom Brazila.

 
Када чујем за Капоеру у последње време прва асоцијација ми је овај луди италијански хит од пре две године, а у нарочито лепом сећању ми је део када згодне играчице шљапкају једна другу по позадинама док тверкују :)

 
тај плес ми се ни мало не свиђа, насиље и насиње.
Јер су тај плес измислили радници да би се супроставили послодавцима.
Био је након тога забрањен у Бразилу.
 
Istorija Kapuere je povezana sa istorijom ropstva u Brazilu.
Od 16. veka, Portugalija uvozi roblje koje dolazi uglavnom iz zapadne i centralne Afrike. Brazil kao velika teritorija, bio je glavna destinacija afričkih robova, koji su dovođeni brodovima preko Atlantskog okeana.
Kapuera ima dugu i kontraverznu istoriju, jer je dokumentacija u Brazilu bila veoma retka u njegovom kolonijalnom vremenu. Dokazi, studije i usmena predanja ostavljaju malo sumnje o samom poreklu kapuere.

U 16. veku Portugaliji kao jednoj od najvećih kolonijalnih imperija u svetu, nedostajalo je ljudi da izvrši kolonizaciju.

Zbog nemogućnosti da pokore starosedeoce Brazila,koji su dobro poznavali zemlju i bili ujedinjeni, kao i druge evropske sile okreću se uvozu roblja iz Afrike.
U početku glavna aktivnost kolonije bila je proizvodnja i prerada šećerne trske. Korišćeni su i za pravljenje velikih šećernih postrojenja znanih kao Enženjos (engenhos)- mesto u kome su robovi živeli u nehumanim i ponižavajućim uslovima, bili su prisiljeni da rade naporno i često trpe fizičko kažnjavanje za bilo kakvu malu neposlušnost.
Iako robovi bivaju brojniji od portugalskih kolonista, nedostatak oružja, kolonijalni zakon, neslaganja među robovima koji dolaze iz različite afričke kulture i njihov potpuni nedostatak znanja o zemljištu i okolini obično bi obeshrabrilo ideju pobune.

U ovakvom okruženju Kapuera počinje svoj razvoj.
Više od samog stila borenja, ona je nastala kao nada za opstanak, alat koji odbeglom robu, potpuno neopremljenom, pruža mogućnost da preživi u neprijateljskoj, nepoznatoj zemlji i suprotstavi se agentu kolonije, znanom kao “Kapetan šume” (Capitao do mato) zaduženom za pronalaženje odbeglih robova, uvek naoružanom i spremnom.

Zapisi o ljudima koji su praktikovali kapueru postoje još od 18. veka i to uglavnom iz Rio de Janeiro-a, Recife-a i Bahia-e. U tom periodu kapuera nailazi na tešku osudu tadašnjih vlasti tako da se propisuje kazna za svakoga ko bude uhvaćen da se bavi ovom veštinom.Mnogo kapuerista u ovom periodu biva uhvaćeno i sprovedeno u zatvor.

Kraj robstva i odredbe

Krajem 19. veka, ropstvo u brazilskom carstvu već je bilo osuđeno na propast iz mnogo razloga, među njima sve veći broj pobeglih robova i čestih napada od strane kilombo ratnika na posede koji još uvek imaju roblje.Imperija pokušava da ublaži probleme sa zakonima koji bi ograničili ropstvo, ali Brazil neizbežno prepoznaje kraj ropstvu i 13. maja 1888, donošenjem zakona zvanog
'zlatni zakon' – (Lei Áurea) kojim se posle mnogo prolivene krvi i borbi ukida ropstvo u Brazilu potpisuje Princeza Izabela.

Sloboda, "crni ljudi" uskoro pronalaze sebe napuštenim.

Ogromna većina njih nije imala gde da živi, bez posla i bivaju prezreni od strane brazilskog društva, koje ih obično vidi kao lenje radnike. Povećanje evropskih i azijskih radnika tog vremena umanjivalo je mogućnosti za posao još više tako da crni ljudi postaju marginalizovani.
Prirodno, oni održavaju kapueru kao sredstvo rekreacije i borilačke veštine.

Bilo je neizbežno da će igrači kapuere svoje sposobnosti početi da koriste u nekonvencionalne svrhe. Mnogi su počeli da koriste kapueriste kao telohranitelje, plaćenike, ubice, sledbenike. Grupe kapuera praktičara, poznatije kao bande – (Maltas), koristili su se za terorisanje Rio de Žaneira. Ne dugo zatim, 1890, nedavno proglašena Brazilska Republika donela je zabranu upražnjavanja kapuere u celoj zemlji.

Pošto su stvari bile prilično haotične u brazilskoj prestonici, mnogi policijski izveštaji su pokazivali da kapuerista ima nezasluženu prednost u borbi,nakon zabrane, svaki građanin uhvaćen da vežba kapueru, da se bije, ili nešto slično, bio bi odmah uhapšen, mučen i često unakažen od strane policije.
Umetnost kapuere, nakon kratke slobode, još jednom biva osuđena i potisnuta. Fizičko vežbanje, kao i krug u kome se igra kapuera, su organizovani u dalekim ili na skrivenim mestima, a često su kapueristi postavljali nekog kao stražara, da upozori ako se policija približava tom području.

Kapuera danas nije samo borilačka veština ili mali deo brazilskog društva, već aktivan izvoznik Brazilske kulture širom sveta.

Prema tome ona danas nije zabranjena i brazilci su veoma ponosni na nju.
 
Osnovni pokret u capoeiri je takozvani “ginga” koji u doslovnom prevodu znači njihati se naprijed – nazad. Capoeira Angola i capoeira regional, dva osnovna stila, imaju različite forme ginga, ali u oba slučaja pokret se postiže tako da su noge u širini ramena, a zatim se s jednom pa drugom nogom ide unazad i vraća u početni položaj. Osim karakterističnih pokreta i muzike, capoeiru simbolizuju i neobični muzički instrumenti, poput berumbaoa, kojeg mnogi smatraju prvim žičanim instrumentom na svijetu. Osoba koja svira na njemu određuje ritam igre, odnosno hoće li ona biti brža ili sporija.

E-muškarac
 
Капоера је јако лепа рекреација, потенцијално добра борилачка вештина али некако се све растури када се људи предају лаким забавама...
Колико ми је познато неколико пута су у Бг формиране веће тренинг групе у којима је вежбана капоера, али су се након неког времена разбијале у мање групе услед појаве и ширења конзумације лаких наркотика услед чега се су се те групе у којима се практиковала наведена лака забава брзо и гасиле.

Лично ми се допада спој музике и покрета као и чињеница да се у капоери сви покрети изводе кроз природан низ кретања при чему вежбач постепено стиче све већу контролу над својим телом.
 

Back
Top