- Poruka
- 20.916
Pab...
Negde van vremena...
Negde gde Momo Kapor crta rečima, a Hemingvej pije ćutke...
Stolovi su drveni, čaše pune nečeg što ne traži objašnjenje.
Lampica treperi, kao da zna da će ovaj razgovor ostati zapisan u vazduhu.
Hemingvej gleda u praznu stolicu...
Ti znaš… praznina je najtačniji saputnik.
Kapor povlači dim cigarete...
Da, ali ako se dobro zagledaš - vidiš da u njoj živi sve što nisi rekao.
Hemingvej:
To je problem reči.
Kad ih izgovoriš, više nisu tvoje.
Kapor:
Ali, ako ih nacrtaš, ostaju.
Vidiš ovu liniju? (pokazuje skicu na salveti)
Onda ostane i pokret koji ih je napravio.
Hemingvej srkne viski:
Ne verujem u pokrete.
Verujem u udarce.
Jedan dobar udarac, jedna dobra rečenica - i znaš da si živ.
Kapor se osmehne:
A šta ako nisi tu da vidiš udarac?
Šta ako ostaje samo senka?
Hemingvej:
Onda znaš da si napravio nešto što će trajati duže od tebe.
Tišina...
Ona ista koja ne traži objašnjenje.
Negde između svetlosti i dima, Hemingvej podiže čašu,
Kapor završava liniju na salveti.
Sve je rečeno, čak i ono što nije...


