KAO OD STAKLA
Treba ustati ...pokret....noževi sevaju udarajući u mozak....to bol boli......znači živa sam.....dobro je. Gore i bole razvaljene kosti od sedenja, tegljenja....od života. Pri najmanjem pokretu bol se pojačava do nesnosnih granica.......izgleda kao da kopljima udaraju u krsta......skoro svakog jutra napadaju kopljanici. Mrči svest stvarajući stotine zvezdica pred očima. Plešu.....lepo je, toplo.......u pozadini je crnilo a one kao sjajne balerine na bini od crnog pliša igraju li igraju. Svejedno, skreću pažnju i oko je prikovano za to blještavilo. Da li trebam da aplaudiram? Trebalo bi.....kulturno je, ali ne mogu da pomerim ruke.......neće da slušaju.......Nestaju plesačice i pomalja se zid u boji pudinga od vanile...zapravo ga i ne vidim, samo znam da je tamo.Trepnem teškim kapcima i to izaziva takav napor da ih samo umorno spustim. Sada nepomična samo malo gvirim kroz trepavice. I dan gviri kroz trepavice noći....tek se naziru konture nameštaja. Pokušavam da se pomerim....opet ples zvezda.....mislim da je sada druga tačka a i bina nije crna već......podseća na vatru. Polako, polako.....još jedan maleni pokret obamrlim nogama....eto, sad je već bolje. Okrećem glavu na desno.....jest da taj pokret izaziva potmuli bol, kao tutnjava kopita krda konja......a jesu lepi, crni, beli i šareni u svoj svojoj snazi koja prosto kipi iz svakog mišića u pokretu....odlaze.....noć je već širom otvorila oči. Moram da vidim krošnje borova.......uvek mi pomogne ta zelena boja. Lagano, strpljivo da ne prizovem ponovo one sjajne balerine...jeste da im je ples lep, ali nemam želju da opet vidim tu predstavu...mogu ja to, moram...čekaju sve moje ljubavi.....i neljubavi.Podižem se na ruke.......osećam se kao od stakla.....opet plešu.....ajde, sad će nestati i koplja i zvezde i konji, samo malo da se razmrdam...... oko mi posta zeleno u svoj svojoj raskoši jutra.......opet sam uspela.....aplauz molim...


PS Snaga volje je ono što od svakog jutra čini prelep početak dana