
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
KAMIKAZE UVEK NA RASKRŠĆU
Kada dan....dani, budu kao olovo na udici
i vuku na dole da dušu ogole
telo dovode u stanje bestelesja
i pameću kontrolisanog besa
onda noć iluzija ume biti
zbog ravnoteže mora se sniti
Kad dan postane isti kao noć
Laganim velovima snovidljive iluzornosti obavijen
A um naš kao u najfiniju tkaninu uvijen
Telom dok kola život što raspada ga
Nemoći naše pun kufer vučemo
Pred sobom nekad dušu svučemo
A nekad…nekad je u laž obučemo
Obećamo sebi….a ne ispunimo
Obećamo drugom a ne ispunimo
I drugi nama obećavaju, nude šarene laže
i navodno delove sebe poklanjaju
Deblji kraj izvuku oni što iskrenost nude
Kada im nešto drugo u susret podje
Povrede se neizbežne a ipak se sebi čude
U samopitanje se vraćaju da sebe jedu i opet povraćaju
I onda shvate da obećanje je ionako samo tren
Samo tren isključivo nama namenjen
Lepši smo sami sebi u trenu obećavanja
Nikad se ne kajemo jer nije nas briga
Samo nek se igra, nek se iluzija vrti kao čigra
Konačnost našu pretvorom odlažemo
U velove je prelepe oblačimo
Za još jednu premijeru
Kamikaze smo svi
Kamikaze uvek na raskršću
Glumci što likove svoje u rolama naopačke prevrću.
Na predstavu neku
Predstavom svojom odgovori
Jer glumac-kamikaza te s one strane gleda
Iluzija dok nas sve odreda vreba
Ako možeš.....ako znaš
Ako ne.....sa bine se skloni
U kufer svoj pogled zaroni
Manje od propale iluzije boli.
Započeto kao komentar kod Marije S na blogu “iluzije” pa nastavljeno istoga dana

PS Dobro jutro pisači i čitači....ajde kafa pa da odglumimo i ovaj dan ....svi znamo svoje uloge
