Negde postoji Sunce koje osvetljava put zalutalima...
Koje otkriva staze prolaznosti onima koji su tu zbog večnosti....
Koje razara oštre litice slučajnog postojanja na ivici brega...
Postoji Sunce koje obasjava sutra, i koje će uvek nekome sijati...
Postoji neko ko nije ja, i ko nikada neće biti nalik meni...
Postoje zraci koje će pokazati da nema povratka i da je život prošao.
Nade koje će jednog čoveka uzdići da voli kapljice rose na zelenom listu...
Praskozorja neke sutrašnjice ili već izbledelog dana...
Pitanja na koja odgovore saznaju oni koji ih već znaju...
Plašljivi Mesec nad usahlom i uspavnom poljanom jedne letnje večeri...
Ljubavi koje možda nikada nije ni bilo, a opet je nekoga spajala....
Niti koje su pukle pre nego što smo stigli da povežemo snove...
I jutro koje će se buditi sa laganim vetrom dana koji će bez nas svanuti...
Jedna daleka zvezda koju će želeti oni koji je već imaju...
I možda će baš ona sijati životom koji mi nismo živeli u prolaznoj glumi...
Kao i nejasni odrazi svetova od kojih smo zazirali zbog leta koje nam nisu dali...
Lica koja su se smenjivala u igrama nestvarnih senki jednog palog lista.
I sve to zbog jesenje sete, zimskog mraza, i prolećnog buđenja...
Zbog sutra kojeg nikada nije bilo, zbog godina koje ne poznajemo.
U nekom tuđem trenutku, u nekom lažnom padanju do dna na vrhu.
Zbog prolaznosti koju niko ne razume, a svi shvataju.
Jednog oblaka koji beži plavim svodom nemajući gde da ode...
One kapljice kiše koja se gubi u malenoj bari nadomak ogromne stene.
Snega koji se topi pod čizmama prolaznika kroz prolaznost.
Sekvoje koja traži nebo bežeći od trave, a ostaje pored nje.
A neko baš sada čita jednu pesmu dok u svojoj dubokoj praznini iščekuje noć.
Noć sa slabim svetiljkama koje ne znaju zašto svetle.
Spremnim da obasjaju put onima koji misle da se poznaju.
I sve to zarad jednog sutra sa nama ili bez nas...
Koje otkriva staze prolaznosti onima koji su tu zbog večnosti....
Koje razara oštre litice slučajnog postojanja na ivici brega...
Postoji Sunce koje obasjava sutra, i koje će uvek nekome sijati...
Postoji neko ko nije ja, i ko nikada neće biti nalik meni...
Postoje zraci koje će pokazati da nema povratka i da je život prošao.
Nade koje će jednog čoveka uzdići da voli kapljice rose na zelenom listu...
Praskozorja neke sutrašnjice ili već izbledelog dana...
Pitanja na koja odgovore saznaju oni koji ih već znaju...
Plašljivi Mesec nad usahlom i uspavnom poljanom jedne letnje večeri...
Ljubavi koje možda nikada nije ni bilo, a opet je nekoga spajala....
Niti koje su pukle pre nego što smo stigli da povežemo snove...
I jutro koje će se buditi sa laganim vetrom dana koji će bez nas svanuti...
Jedna daleka zvezda koju će želeti oni koji je već imaju...
I možda će baš ona sijati životom koji mi nismo živeli u prolaznoj glumi...
Kao i nejasni odrazi svetova od kojih smo zazirali zbog leta koje nam nisu dali...
Lica koja su se smenjivala u igrama nestvarnih senki jednog palog lista.
I sve to zbog jesenje sete, zimskog mraza, i prolećnog buđenja...
Zbog sutra kojeg nikada nije bilo, zbog godina koje ne poznajemo.
U nekom tuđem trenutku, u nekom lažnom padanju do dna na vrhu.
Zbog prolaznosti koju niko ne razume, a svi shvataju.
Jednog oblaka koji beži plavim svodom nemajući gde da ode...
One kapljice kiše koja se gubi u malenoj bari nadomak ogromne stene.
Snega koji se topi pod čizmama prolaznika kroz prolaznost.
Sekvoje koja traži nebo bežeći od trave, a ostaje pored nje.
A neko baš sada čita jednu pesmu dok u svojoj dubokoj praznini iščekuje noć.
Noć sa slabim svetiljkama koje ne znaju zašto svetle.
Spremnim da obasjaju put onima koji misle da se poznaju.
I sve to zarad jednog sutra sa nama ili bez nas...