Kakva god bila voda iz vodovoda, evo clanka iz hrvatskog Vjesnika koja se odnosi na privatizaciju fabrika vode. Zanima me vase misljenje o ovome:
Neokolonijalno osvajanje vodovoda
Posao tisućljeća: svoje vodovode već su prodali Bukurešt, Sofija, Budimpešta i Segedin. Cijena vode u tim je gradovima porasla na više od tri eura po prostornome metru. U više zemalja došlo je do socijalnih nemira koji su prisilili vlade da raskinu ugovore uz ozbiljne političke i ekonomske posljedice. Inozemni privatni kapital pokušava preuzeti i Beogradski vodovod
ZAGREB - Multinacionalne kompanije pokušavaju se u okviru procesa privatizacije domoći velikih vodovoda u tranzicijskim zemljama i na taj način prigrabiti najunosniji posao 21. stoljeća - prodaju vode u uvjetima apsolutnog monopola i potpuno kontroliranog tržišta.
Svoje vodovode prodali su Bukurešt, Sofija, Budimpešta te Segedin. Cijena vode u tim je gradovima porasla na više od tri eura po prostornome metru. Inozemni privatni kapital, uz potporu Europske agencije za rekonstrukciju (EAR) i Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD), pokušava preuzeti Beogradski vodovod i kanalizaciju u okviru procesa privatizacije, a zainteresiran je i za ostale velike vodovode u Srbiji i Crnoj Gori. Tamošnji hidrotehnički stručnjaci to svim snagama pokušavaju spriječiti.
»Ta predaja, a ne prodaja, neokolonijalizam je najgoreg tipa. Naši inženjeri mogu puno bolje i barem dva puta jeftinije riješiti sve komunalne probleme, za razliku od hidrotehnički nedovoljno obrazovanih stranaca, menadžera«, rekao je za Vjesnik Branislav Đorđević, profesor na Građevinskom fakultetu u Beogradu, redovni član Akademije inženjerskih nauka SCG-a i Naučnog društva Srbije. Stručnjak je Odjela za prirodne resurse Europskog savjeta u Strasbourgu, član Komiteta za vodoprivredne sustave pri Međunarodnoj asocijaciji za hidrološke znanosti (IAHS) i Međunarodne asocijacije za vodene resurse (IWRA). Sudjelovao je u planiranju i realizaciji najvećih hidroenergetskih objekata i vodoprivrednih sustava u SFRJ i više sustava u inozemstvu.
Multinacionalne kompanije u vodovode koje preuzimaju ne unose svoj kapital. Jednostavno povećaju cijenu vode.
»Cijena je prvo oko dva eura po prostornome metru, kasnije i više od tri, što kompanijama osigurava dovoljno novca za obnovu i modernizaciju vodovoda i kanalizacija, kao i za visok profit«, objašnjava Đorđević.
Neodgovornost pokušaja preuzimanja Beogradskog vodovoda najbolje pokazuje sadašnja cijena vode od oko 0,3 eura. I najmanje zatraženo povećanje cijene Grad odgađa prisiljavajući BVK da radi s gubicima.
»Povećanjem cijene na 0,5 eura pokrili bi se proizvodni troškovi vode, a kasnijim povećanjem od 0,8 do jednog eura omogućio bi se razvoj vodovoda i kanalizacije te izgradnja uređaja za pročišćavanje otpadnih voda«, objašnjava Đorđević. Beogradski političari, međutim, izjavljuju da se vodovod mora prodati strancima da bi se modernizirala kanalizacija i napravili uređaji za pročišćavanje.
»Svjetska iskustva pokazuju da su sve zemlje koje su vodovode prepustile strancima napravile stratešku grešku. U više zemalja - JAR, Bolivija, Filipini, Kanada - došlo je do socijalnih nemira koji su prisilili vlade da raskinu ugovore uz ozbiljne političke i ekonomske posljedice«, ističe Đorđević.
Klupko majčinskih, sestrinskih i kompanija kćeri oko godinu dana odmotavao je Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara (ICIJ) i samo ga je djelomično odmotao. Najveći poslovni kolač vodenog biznisa dijele kompanije SUEC, Vivendi (nedavno transformirana) i Thames Water, a agresivno se ubacuju SAUR, United Utilities te Bechtel. Najveće od njih potječu iz Francuske, no teško je odrediti nacionalnost, jer su tu isprepleteni interesi i kompanije raznih europskih zemalja, koje su kupile i najveće američke privatne kompanije, kao što su US Filter i American Water Works.
Najveća svjetska financijska igra s vodom ne bi se mogla ostvariti bez podrške Svjetske banke i Europske banke za obnovu i razvoj, koje uvjeravaju potencijalne prodavače vodovoda da je to za njih spasonosno rješenje. Vivendi i SUEC prigrabile su vodovode u Poljskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Češkoj, Estoniji i Armeniji.
Vlade koje podržavaju multinacionalne kompanije sasvim se drukčije ponašaju kad je riječ o njihovim vodama. Stav Francuske je kako je sektor vode suviše važan da bi se prepustio strancima na upravljanje. Rečeno je to prilikom prodaje paketa akcija Vivendija, kada je ministarstvo financija okupljalo isključivo domaće investitore da obave kupnju. Generalni direktor francuske firme SUEC, J. L. Trancar, na takav je potez francuske vlade rekao da »tržište vode i treba biti ksenofobično«. Njemačka se također drži dalje od privatizacije svojih vodovoda, ali to ne smeta njezinim kompanijama da se bave tim biznisom u drugim zemljama.
