Cesce je obrnuto, mada ima istine.
Misli moraju da budu prve, sve ostalo je posledica.
U vise prilika sam testirao tu ideju da su misli prve a da je ovo sto vidimo oko sebe rezultat onoga sto smo prethodno mislili - i sve vise se uveravam da jeste tacno.
Moze neko da bude lose raspolozen stalno - i nervirace ga sto su ostali zadovoljni.
Ili da bude dobro raspolozen - i silno ce da nervira gundjajucu okolinu.
Ljudi mogu da predju iz pozitive u negativu i nazad, nije to nista epohalno, desava se.
Cini mi se da je lakse da se predje u namrgodjenu fazu jer je lakse - samo sedis, gundjas i ne radis nista od znacaja.
Povratak u optimistu... to ume da bude dug put. Ako pre toga nisi, u tom trenutku moras da razumes sebe i rezultate svog nastupa prema okolini. Razni ljudi vole razne stvari. Skromnost u pokazivanju uspeha pomaze. Pomalo saljiva pitanja isto pomazu.
Kad neko kaze "al je tesko", odgovori sa "pa sta?" Bice malo zbunjen, ali ce bar mirno da prihvati tvoju trajnu optimisticnu pojavu.
A kako da se pomogne drugome...

Nema nekih velikih rezultata dok neko sam ne odluci - a mozes da odlucis samo za sebe, ni za koga vise.
Podsticanje pomaze, da uverimo nekoga da moze nesto da uradi, napravi, postigne... Ako imamo dovoljno iskustva neka nam problem bude izlozen, pa da probamo da pomognemo. Dve glave su pametnije od jedne.
Bitno je da se u razumnom roku postigne bar nesto malo uspeha.
Moze da pomogne i podsecanje na ranije uspehe tog nekoga. Zavisno od uzrasta moze dosta stvari da se navede. Neka se seti kako je i sta je radio - kada je to rezultovalo uspehom. Ako uspemo da izmamimo bar nekakav osmeh pri pomisao na uspeh, to je znacajan korak.
Mali je broj ljudi koji su bas nesposobni. Mnogo veci broj je na pogresnom mestu, sa pogresnim podacima, u pogresnom uglu. Neka se mrdnu malo i pomoci ce i sebi i okolini mnogo vise nego sto misle da je moguce.