Moja priča nešto slična Vandinoj, ali ipak nije ista.
Počeli smo da se zabavljamo na fakultetu. To je krenulo ovako: Ja brucoš, tek upisla faks (1985.), a on druga godina. Bio tu i jedan drug, i obojca zaintersovani za mene. Pa tako jednog dana sedimo mi u klubu na fakultetu, a oni se takmičili u recitovanju "Mostarskih kiša" Pere Zubca, naizmenično svak' po strofu. Meni se nekako više svidelo recitovanje moj današnjeg mužića, te se počeh sa njim zabavljati.

I tako se mi zabavljasmo skoro dve pune godine, kad meni nešto došlo da ga pitam za njegove namere u vezi nas, i onako spontano kažem: ako nećeš da me ženiš, da ja na vreme potražim nekog drugog, a ne da se zabavljamo tako u nedogled, jer godine prolaze. Na to će on meni: važi, ti daj uslov za treću godinu, a ja tebi kupujem verenički prsten.
Ja naravno dam uslov za treću, a on nije imao kud, neog kad su moj roditelji gastarbajteri došli za naredni vaskrs u Beograd, on kupi cveće i dođe do nas, Preda buket mojoj mami i kaže: Mi smo se dogovorili, ali ipak da pitamo i Vas. Venčali smo se u jesen te 1988. godine u Opštini, a u junu naredne godine i u crkvi i tada pravili i svadbu.
I eto nas još uvek zajedno, dodoše u proširenom sastavu sa dve kćeri i jednim sinom.