KAKO POMOCI DETETU OD 16 god????

CHE GUEVARA E.

Početnik
Poruka
23
Imam kcerku od 16godina. Pretprosle godine im je umro otac-moj bivsi suprug,i za razliku od dvoice decaka od 11 i 9 god.ona je to mnogo teze podnela.U septembru je krenula u srednju skolu i sada stanuje u skolskom domu,nastavnici kazu da se slabo druzi sa decom,retko izlazi i uopste je bukvalno neprimetna,nesigurnau sebe i bez jasnog cilja ispred sebe.Kada pokusam bilo kakav razgovor sa njom dobijem odgovor da je sve OK.i da je svi ostave na miru.Kako da je izvucem iz letargije i depresije?:besna:
 
можда да се ипак врати кући и да путује у школу?
ако је школа далеко, можда да се пребаци у неку ближу?
Какве су јој оцене у школи
а можда ипак није тако страшно, пубертет, ово оно?
 
Ovo nisam bas najbolje razumela??????
ti si roditelj i ne moze tebi dete reci sve je ok ostavi me na miru..nego ti kazes da vidis da nesto nije ok i da ces je ostaviti na miru kad napuni 18..mozzda..naglasis mozda..ako se osamostali i vodi o sebi racuna..kao sto su tebe vaspitali tako i ti svoju decu izvodis na pravi put..a primetila si da i nije bas najbolji za nju po njenom ponasanju jel..jer zato i postavi temu..dakle sve ovako napisano kazes njoj
 
Максимално љубави и пажње, нема другог рецепта.

Samo ovo i ništa drugo.

Što volim ove koji se u sve razumeju. U politiku, u ekonomiju, u istoriju, u psihologiju... sve polihistor do polihistora... :roll:
Ako je takvo stanje kakvo opisuješ, najbolje bi bilo da ode do školskog psihologa, jer ne verujem da će sve proći samo od sebe, samo će biti gore.
 
Znači školski psiholozi, a i psiholozi generalno, su potpuno nepotrebni?
Naravno da se slažem da je ljubav i pažnja u takvim slučajevima (a i drugim) važna, neophodna, ali depresija se ne može lečiti tako.

Psiholozi su izmišljeni pre sto godina.
Čovečanstvo se sa deprisijama izazvanim gubitkom roditelja bori na način koji je koleginica Obavešten navela, milenijumima.
 
ti si roditelj i ne moze tebi dete reci sve je ok ostavi me na miru..nego ti kazes da vidis da nesto nije ok i da ces je ostaviti na miru kad napuni 18..mozzda..naglasis mozda..ako se osamostali i vodi o sebi racuna..kao sto su tebe vaspitali tako i ti svoju decu izvodis na pravi put..a primetila si da i nije bas najbolji za nju po njenom ponasanju jel..jer zato i postavi temu..dakle sve ovako napisano kazes njoj

Ovo je isto jako dobar savet.
 
Imam kcerku od 16godina. Pretprosle godine im je umro otac-moj bivsi suprug,i za razliku od dvoice decaka od 11 i 9 god.ona je to mnogo teze podnela.U septembru je krenula u srednju skolu i sada stanuje u skolskom domu,nastavnici kazu da se slabo druzi sa decom,retko izlazi i uopste je bukvalno neprimetna,nesigurnau sebe i bez jasnog cilja ispred sebe.Kada pokusam bilo kakav razgovor sa njom dobijem odgovor da je sve OK.i da je svi ostave na miru.Kako da je izvucem iz letargije i depresije?:besna:

Чињеница је да су ћерке везане за очеве више од синова. Немој да си бесна него јој посвети пажњу, инсистирај на разговору о проблему.
 
Imam kcerku od 16godina. Pretprosle godine im je umro otac-moj bivsi suprug,i za razliku od dvoice decaka od 11 i 9 god.ona je to mnogo teze podnela.U septembru je krenula u srednju skolu i sada stanuje u skolskom domu,nastavnici kazu da se slabo druzi sa decom,retko izlazi i uopste je bukvalno neprimetna,nesigurnau sebe i bez jasnog cilja ispred sebe.Kada pokusam bilo kakav razgovor sa njom dobijem odgovor da je sve OK.i da je svi ostave na miru.Kako da je izvucem iz letargije i depresije?:besna:

Ja sam imala samo 6 god. i nakon toga sam se povukla u sebe, tako mi deluje kad vratim film.
Pre očeve smrti sam bila nezaustavljiva, jurcala, družila se, a onda.. Drugo dete.
I tako do polaska u srednju.
Ne znam, ne znam šta reći detetu.
Teško mu je, kao i tebi.
Potrudi se da popričaš sa njom, iskreno, ljubav i pažnja, rekoše, da, i to..
Otkud znam.
 
Imam kcerku od 16godina. Pretprosle godine im je umro otac-moj bivsi suprug,i za razliku od dvoice decaka od 11 i 9 god.ona je to mnogo teze podnela.U septembru je krenula u srednju skolu i sada stanuje u skolskom domu,nastavnici kazu da se slabo druzi sa decom,retko izlazi i uopste je bukvalno neprimetna,nesigurnau sebe i bez jasnog cilja ispred sebe.Kada pokusam bilo kakav razgovor sa njom dobijem odgovor da je sve OK.i da je svi ostave na miru.Kako da je izvucem iz letargije i depresije?:besna:
Svaka promena dovodi do depresije kod klinaca u tim godinama, ako uzmemo u obzir šta je bilo sa ocem - još je normalnije njeno ponašanje. Daj joj godinu, prilagodiće se. U međuvremenu, kad god pričaš sa njom probaj ti da budeš raspoložena i vedra, makar na silu. Kad se vidite cimaj je da idete negde i ne postavljaj previše direktna pitanja. Stavi joj do znanja da može da se osloni na tebe i da si joj prijatelj, između ostalog. Ako to izvedeš kako treba, trebala bi sama da se otvori i da priča, u slučaju da ima neki drugi problem osim prilagođavanja. Ako je pitaš direktno i pritiskaš, samo će početi da te izbegava.

Tako bih ja uradila, bar.
 
I moderna medicina je "izmišljena" nedavno, tako da ja mislim da je najbolje da se vratimo u period od pre 1000 godina gde su tuberkuloza i boginje bile neizlečive bolesti.
Svaki psiholog će ti reći da ne možeš izlečiti osobu koja sama ne želi da bude izlečena i ne prihvata da ima problem, ili prihvata ali ne želi da joj bude bolje. Ne može je, shodno tome, niko "odvesti kod psihologa", naročito ako majci konstantno govori da joj nije ništa i da je ostavi na miru. Ako je malo inteligentnija verovatno će biti u stanju da izvara, ubeđujući psihologa da nije "retard koji treba da se leči" i da joj ne trebaju dodatne prozivke u razredu i društvu koje tek upoznaje. Ako je još inteligentnija, shvatiće sama da joj treba nečija pomoć, ako joj uopšte treba. Ako je prosečne ili ispodprosečne inteligencije, oporaviće se sama od sebe, znam da ovo zvuči grozno ali valjda je bolje da ćutimo o tome :/
Uglavnom, srednja kategorija je problematična.

Depresija nije dijagnoza koja se postavlja za 4 meseca i definitivno nije dijagnoza ukoliko postoji opravdan razlog za melanholično raspoloženje i (uzgred, tipično pubertetsko) povlačenje u sebe.
 
Ja sam u tim godinama bila najranjivija, a rekla bih da sam bila prosečno dete.
Smrt oca, a ubrzo zatim i odvajanje od porodice mi uopšte ne zvuči dobro. Da se to meni desilo u tim godinama, sigurno bih takođe bila za psihologa.
Ja kao roditelj, mogu samo instinktivne odluke da donosim na osnovu mog subjektivnog osećaja. U ovom slučaju ne bih dozvolila da se moje dete odvoji od porodice.
Pretpostavljam da je u školskom domu jer nije bilo druge alternative za dalje školovanje. Ali bih grebala rukama i nogama da nađem načina da je ne napustim. Nekako bih to smatrala napuštanjem mog deteta u najosetljivijim godinama i najosetljivijoj situaciji. Teško, jako teško, ali sigurno joj je ljubav i bliskost sa porodicom najpotrebnija. Ne bi me čudilo da osuđuje mamu zbog ko zna čega.
Trebalo bi razgovarati sa njom, biti uporniji, insistirati, ne dozvoliti da čim ona kaže da je sve ok, da majka izgubi interes. Mora osetiti da je voljena i nije napuštena.
 
Iskreno, malo me zbunjujete sa tom pričom o neophodnosti da 16-ogodišnje dete ostane u roditeljskom domu po svaku cenu, jer mu treba ljubav i pažnja. Ako 16-ogodišnja deca nešto ne žele, to je roditeljska ljubav i pažnja :neutral: što ne znači, zaboga, da ih treba odbaciti i ostaviti na cedilu.

Najpametnija stvar koju odrastao čovek može da učini, posle tragedije, jeste da promeni nešto u svom životu, veliko i bitno. Ne vidim zašto se to ne bi primenilo i na polu-odraslo dete.

I ovo govorim iz sopstvenog "iskustva", pošto je ono ovde slovo zakona :neutral: i niko bez iskustva ne može ništa u životu znati. A, opet, mora imati više iskustva od onog ko već ima iskustva, da bi njegov odgovor bio validan..... elem.....

Ako ostane kući, eto zgodnog izgovora da se zatvori u sobu i plače. Da li je moguće da ste zaboravili onaj prezir koji ste osećali prema ispoljavanju emocija (naročito od strane roditelja) kad ste imali 16 godina?
 

Back
Top