Šta mi možemo da uradimo da bismo živeli u duhu Pravoslavlja i u tom duhu vaspitavali svoju decu?
Prvo, pošto smo hteli mi ili ne u svetu, (a njegovi efekti se vrlo jako osećaju i na mestima kao što je naš manastir), moramo da se suočimo sa iskušenjima otvoreno i realno, ali bez podleganja; naročito, moramo da pripremimo naše mlade ljude za iskušenja sa kojima se suočavaju i da ih ojačamo za borbu. Moramo biti svesni, da svet oko nas retko pomaže, a skoro uvek ometa podizanje deteta u istinskom duhu Pravoslavlja. Moramo biti spremni da svaki dan odgovorimo na uticaj sveta po principima Hrišćanskog vaspitanja, podizanja.
Ovo znači, da ono što dete uči u školi, mora stalno biti proveravano i ispravljano kući. Mi ne možemo da negiramo, da je nešto što će dete naučiti u školi jednostavno potrebno i da nema nikakve veze sa Pravoslavnim podizanjem. Može biti naučeno nekim korisnim veštinama i činjenicama (i ako mnoge škole u Americi, danas nisu u stanju da uspeju čak i u ovome; mnogi školski učitelji, govore nam da sve što oni mogu da urade, je da održavaju red na času, čak i bez bilo kakvih predavanja deci), ali čak i ako dobiju ovoliko, takođe bivaju naučeni mnogim pogrešnim stavovima i filozofijama.
Osnovni stav deteta u pravcu i proceni bilo literature, muzike, istorije, umetnosti, filozofije, čak nauke i naravno života i religije pre svega, ne smeju doći iz škole, jer vam škola daje sve ovo pomešano sa svaremenom filozofijom; mora prvo doći iz kuće i Crkve inače će ono biti na putu da bude pogrešno naučeno, u današnjem svetu gde je javno obrazovanje u najboljem slučaju agnostičko, a u najgorem otvoreno ateističko ili anti-religiozno. Naravno, u SSSR-u sve je ovo usmereno na dete, bez ikakve religije, a sa aktivnim programom da se napravi ateista od deteta.
Roditelji moraju tačno znati šta se predaje njihovoj deci, na obrazovnim kursevima koji su danas skoro univerzalni u školama Amerike i popravljati kući, ne samo bliskim i iskrenim odnosom (naročito između očeva i sinova - vrlo retka pojava u američkom društvu), već takođe i u otklanjanju nedoumica u moralnom pogledu, što je danas potpuno odsutno u javnom obrazovanju.
Roditelji moraju znati kakvu im muziku deca slušaju, koje filmove gledaju (gledanje i slušanje sa njima kada je to neophodno), kakvoj vrsti jezika su izloženi i kakav rečnik koriste; i dati im Hrišćanski stav o svemu tome.
TV - u kućama gde se nema dovoljno hrabrosti da se izbaci kroz prozor - mora biti strogo kontrolisan i pod nadzorom da se izbegnu otrovni uticaji ove mašine koja je postala vodeći učitelj anti-Hrišćanskih stavova i ideja, u samoj kući, posebno kod mladih.
Govorim o podizanju dece, jer je tu mesto gde svet udara u Pravoslavne i razbija ih u delice; kod jednom pogrešno formiranih stavova u detetu, postaje dvostruko teže da mu se pruži Hrišćansko vaspitanje.
Ali, nisu u pitanju samo deca, u pitanju smo svi mi, koji se suočavamo sa svetom, koji pokušava da nas formira anti-Hrišćanski bilo preko škole, filmova, TV-a, savremene muzike i svih ostalih uticaja koji utiču na sve nas; najviše u velikim gradovima.
Moramo biti svesni da sve to što je usmereno na nas dolazi u jednom paketu; ima određeni ritam i određenu poruku za nas: poruku samo-obožavanja, opuštanja, prepuštanja, uživanja u sebi, odustajanja od bilo kakvih razmišljanja o drugom svetu u različitim oblicima bilo u muzici, filmovima, TV-u ili onome što se predaje u skolama, kakvi se predmeti naglašavaju, koja se pozadina daje i sve ostalo; to je sve jedna određena stvar koja nam se daje. To je zapravo obrazovanje ateizma. Moramo se boriti, znajuci sta svet pokusava da nam uradi, oblikujuci nas Pravoslavni odgovor na to.
Iskreno, posmatrajući način života savremenih Pravoslavnih porodica u svetu i gledajući njihovu veru Pravoslavnu, izgleda da je ta bitka češće puta izgubljena nego što biva dobijena. Procenat Pravoslavnih koji čuvaju svoj identitet netaknutim i koji se nisu uklopili u sliku današnjeg sveta, je zaista mali.
Međutim, nije neophodno da se svet oko nas posmatra kao potpuno loš. U suštini, za naš opstanak kao Pravoslavnih, trebalo bi da budemo dovoljno mudri i da iskoristimo sve što je pozitivno u svetu na našu sopstvenu korist. Ovde ću ući u par stvari kada možemo da koristimo nešto u svetu, nešto što deluje da nema nikakve veze sa Pravoslavljem, a u cilju formiranja Pravoslavnog shvatanja sveta.
Dete, koje je od najranijih godina bilo izloženo klasičnoj muzici i videlo da koristi njegovoj duši, neće biti ni izbliza iskušavano grubim ritmovima i porukama roka i drugih savremenih formi pseudo-muzike, kao neko ko raste bez muzičkog obrazovanja. Takvo muzičko obrazovanje, kao što je nekoliko Optinskih Staraca reklo, čisti dušu i priprema je za primanje duhovnih utisaka.
Dete, koje je bilo naučeno čitanju dobre literature, dobre drame, poezije i osetilo njihov efekat na svojoj duši, tj. uživalo u njima, neće lako postati zavisnik savremenih filmova i TV programa, nižerazrednih TV novela koje pustoše dušu i odvode je sa Hrišćanskog puta.
Dete, koje je naučilo da vidi lepotu u klasičnom slikarstvu i vajarstvu, neće biti lako uvučeno u izopačenost savremene umetnosti ili privučeno drečećim proizvodima modernih reklama i pornografije.
Dete, koje nešto zna o istoriji sveta, posebno Hrišćanskih vremena, koje zna kako su drugi ljudi živeli i razmišljali, koje su greske činili i u kakve zamke ljudi upadali, odvajajući se od Boga i Njegovih Zapovesti; i kako su slavno i uticajno živeli kada su Mu bili verni - umeće da napravi razliku, umeće da shvati život i filozofiju našeg vremena i neće naginjati da prati prvu novu filozofiju ili način života sa kojim se susretne.
Jedan od osnovnih problema u obrazovanju dece danas je što u školama deci više ne daju osećaj za istoriju. Opasna i kobna stvar je kvariti, izopačiti detetu osećaj za istoriju. To znači da dete nema mogućnost da uzima primere od ljudi koji su živeli u prošlosti. U stvarnosti, istorija se neprestano ponavlja.
Jednom, kada to uvidite, postaje vam interesantno da sagledate kako su drugi rešavali probleme, kako je bilo ljudi koji su išli protiv Boga i šta je proizašlo iz toga; i kako su ljudi menjali svoje živote i postajali izuzeci, i davali primer koji je došao do naših vremena. Ovaj osećaj za istoriju je vrlo važna stvar koja treba da se omogući deci.
Po pravilu, osoba koja je dobro upoznata sa najboljim plodovima svetovne kulture - što na Zapadu skoro uvek ima određeni religiozni i Hrišćanski ton - ima mnogo bolje šanse da vodi normalan plodonosan Pravoslavni život, nego neko ko poznaje popularnu kulturu današnjice.
Onaj koji je prešao u Pravoslavlje pravo iz “rok kulture“, a po pravilu svako ko misli da može da kombinuje Pravoslavlje sa takvom vrstom kulture - pretrpeće mnogo patnje i biće na teskom putu, pre nego postane istinski Pravoslavni Hrišćanin koji je sposoban da preda svoju veru i drugima. Bez ovih patnji, bez ovog poznanja, Pravoslavni roditelji podizaće svoju decu da budu progutana od savremenog sveta. Najbolji plodovi svetske kulture, pravilno primeljeni, čiste i razvijaju dušu; današnja popularna kultura bogalji i deformiše dušu i ometa je da ima pun i normalan odgovor na poruku Pravoslavlja.
Stoga, u našoj borbi sa duhom vremena možemo koristiti najbolje stvari sveta, koje nam on može ponuditi s ciljem da nastavimo dalje; sve što je dobro u svetu, ako smo samo dovoljno mudri da vidimo to, usmerava Bogu i Pravoslavlju i mi to treba da iskoristimo.
Blaženi Serafim Rouz, Pravoslavni pogled na svet
Prvo, pošto smo hteli mi ili ne u svetu, (a njegovi efekti se vrlo jako osećaju i na mestima kao što je naš manastir), moramo da se suočimo sa iskušenjima otvoreno i realno, ali bez podleganja; naročito, moramo da pripremimo naše mlade ljude za iskušenja sa kojima se suočavaju i da ih ojačamo za borbu. Moramo biti svesni, da svet oko nas retko pomaže, a skoro uvek ometa podizanje deteta u istinskom duhu Pravoslavlja. Moramo biti spremni da svaki dan odgovorimo na uticaj sveta po principima Hrišćanskog vaspitanja, podizanja.
Ovo znači, da ono što dete uči u školi, mora stalno biti proveravano i ispravljano kući. Mi ne možemo da negiramo, da je nešto što će dete naučiti u školi jednostavno potrebno i da nema nikakve veze sa Pravoslavnim podizanjem. Može biti naučeno nekim korisnim veštinama i činjenicama (i ako mnoge škole u Americi, danas nisu u stanju da uspeju čak i u ovome; mnogi školski učitelji, govore nam da sve što oni mogu da urade, je da održavaju red na času, čak i bez bilo kakvih predavanja deci), ali čak i ako dobiju ovoliko, takođe bivaju naučeni mnogim pogrešnim stavovima i filozofijama.
Osnovni stav deteta u pravcu i proceni bilo literature, muzike, istorije, umetnosti, filozofije, čak nauke i naravno života i religije pre svega, ne smeju doći iz škole, jer vam škola daje sve ovo pomešano sa svaremenom filozofijom; mora prvo doći iz kuće i Crkve inače će ono biti na putu da bude pogrešno naučeno, u današnjem svetu gde je javno obrazovanje u najboljem slučaju agnostičko, a u najgorem otvoreno ateističko ili anti-religiozno. Naravno, u SSSR-u sve je ovo usmereno na dete, bez ikakve religije, a sa aktivnim programom da se napravi ateista od deteta.
Roditelji moraju tačno znati šta se predaje njihovoj deci, na obrazovnim kursevima koji su danas skoro univerzalni u školama Amerike i popravljati kući, ne samo bliskim i iskrenim odnosom (naročito između očeva i sinova - vrlo retka pojava u američkom društvu), već takođe i u otklanjanju nedoumica u moralnom pogledu, što je danas potpuno odsutno u javnom obrazovanju.
Roditelji moraju znati kakvu im muziku deca slušaju, koje filmove gledaju (gledanje i slušanje sa njima kada je to neophodno), kakvoj vrsti jezika su izloženi i kakav rečnik koriste; i dati im Hrišćanski stav o svemu tome.
TV - u kućama gde se nema dovoljno hrabrosti da se izbaci kroz prozor - mora biti strogo kontrolisan i pod nadzorom da se izbegnu otrovni uticaji ove mašine koja je postala vodeći učitelj anti-Hrišćanskih stavova i ideja, u samoj kući, posebno kod mladih.
Govorim o podizanju dece, jer je tu mesto gde svet udara u Pravoslavne i razbija ih u delice; kod jednom pogrešno formiranih stavova u detetu, postaje dvostruko teže da mu se pruži Hrišćansko vaspitanje.
Ali, nisu u pitanju samo deca, u pitanju smo svi mi, koji se suočavamo sa svetom, koji pokušava da nas formira anti-Hrišćanski bilo preko škole, filmova, TV-a, savremene muzike i svih ostalih uticaja koji utiču na sve nas; najviše u velikim gradovima.
Moramo biti svesni da sve to što je usmereno na nas dolazi u jednom paketu; ima određeni ritam i određenu poruku za nas: poruku samo-obožavanja, opuštanja, prepuštanja, uživanja u sebi, odustajanja od bilo kakvih razmišljanja o drugom svetu u različitim oblicima bilo u muzici, filmovima, TV-u ili onome što se predaje u skolama, kakvi se predmeti naglašavaju, koja se pozadina daje i sve ostalo; to je sve jedna određena stvar koja nam se daje. To je zapravo obrazovanje ateizma. Moramo se boriti, znajuci sta svet pokusava da nam uradi, oblikujuci nas Pravoslavni odgovor na to.
Iskreno, posmatrajući način života savremenih Pravoslavnih porodica u svetu i gledajući njihovu veru Pravoslavnu, izgleda da je ta bitka češće puta izgubljena nego što biva dobijena. Procenat Pravoslavnih koji čuvaju svoj identitet netaknutim i koji se nisu uklopili u sliku današnjeg sveta, je zaista mali.
Međutim, nije neophodno da se svet oko nas posmatra kao potpuno loš. U suštini, za naš opstanak kao Pravoslavnih, trebalo bi da budemo dovoljno mudri i da iskoristimo sve što je pozitivno u svetu na našu sopstvenu korist. Ovde ću ući u par stvari kada možemo da koristimo nešto u svetu, nešto što deluje da nema nikakve veze sa Pravoslavljem, a u cilju formiranja Pravoslavnog shvatanja sveta.
Dete, koje je od najranijih godina bilo izloženo klasičnoj muzici i videlo da koristi njegovoj duši, neće biti ni izbliza iskušavano grubim ritmovima i porukama roka i drugih savremenih formi pseudo-muzike, kao neko ko raste bez muzičkog obrazovanja. Takvo muzičko obrazovanje, kao što je nekoliko Optinskih Staraca reklo, čisti dušu i priprema je za primanje duhovnih utisaka.
Dete, koje je bilo naučeno čitanju dobre literature, dobre drame, poezije i osetilo njihov efekat na svojoj duši, tj. uživalo u njima, neće lako postati zavisnik savremenih filmova i TV programa, nižerazrednih TV novela koje pustoše dušu i odvode je sa Hrišćanskog puta.
Dete, koje je naučilo da vidi lepotu u klasičnom slikarstvu i vajarstvu, neće biti lako uvučeno u izopačenost savremene umetnosti ili privučeno drečećim proizvodima modernih reklama i pornografije.
Dete, koje nešto zna o istoriji sveta, posebno Hrišćanskih vremena, koje zna kako su drugi ljudi živeli i razmišljali, koje su greske činili i u kakve zamke ljudi upadali, odvajajući se od Boga i Njegovih Zapovesti; i kako su slavno i uticajno živeli kada su Mu bili verni - umeće da napravi razliku, umeće da shvati život i filozofiju našeg vremena i neće naginjati da prati prvu novu filozofiju ili način života sa kojim se susretne.
Jedan od osnovnih problema u obrazovanju dece danas je što u školama deci više ne daju osećaj za istoriju. Opasna i kobna stvar je kvariti, izopačiti detetu osećaj za istoriju. To znači da dete nema mogućnost da uzima primere od ljudi koji su živeli u prošlosti. U stvarnosti, istorija se neprestano ponavlja.
Jednom, kada to uvidite, postaje vam interesantno da sagledate kako su drugi rešavali probleme, kako je bilo ljudi koji su išli protiv Boga i šta je proizašlo iz toga; i kako su ljudi menjali svoje živote i postajali izuzeci, i davali primer koji je došao do naših vremena. Ovaj osećaj za istoriju je vrlo važna stvar koja treba da se omogući deci.
Po pravilu, osoba koja je dobro upoznata sa najboljim plodovima svetovne kulture - što na Zapadu skoro uvek ima određeni religiozni i Hrišćanski ton - ima mnogo bolje šanse da vodi normalan plodonosan Pravoslavni život, nego neko ko poznaje popularnu kulturu današnjice.
Onaj koji je prešao u Pravoslavlje pravo iz “rok kulture“, a po pravilu svako ko misli da može da kombinuje Pravoslavlje sa takvom vrstom kulture - pretrpeće mnogo patnje i biće na teskom putu, pre nego postane istinski Pravoslavni Hrišćanin koji je sposoban da preda svoju veru i drugima. Bez ovih patnji, bez ovog poznanja, Pravoslavni roditelji podizaće svoju decu da budu progutana od savremenog sveta. Najbolji plodovi svetske kulture, pravilno primeljeni, čiste i razvijaju dušu; današnja popularna kultura bogalji i deformiše dušu i ometa je da ima pun i normalan odgovor na poruku Pravoslavlja.
Stoga, u našoj borbi sa duhom vremena možemo koristiti najbolje stvari sveta, koje nam on može ponuditi s ciljem da nastavimo dalje; sve što je dobro u svetu, ako smo samo dovoljno mudri da vidimo to, usmerava Bogu i Pravoslavlju i mi to treba da iskoristimo.
Blaženi Serafim Rouz, Pravoslavni pogled na svet