Pogledajte prilog 478720
Ma jok, ništa to. Filozofija mi je besmislena. O ne, opet ta riječ. Pokušat ću ne koristiti riječi s tim korijenom, mislim na ovu imenicu iz naslova. Niti cilja nemam, besciljno trošim zglobove prstiju, kao da mi nije dovoljno reume, a ni 30 ljeta nisam proživjela. I odlučila sam- ne želim slaviti 30. rođendan, to mi je too much, imat ću 25 s 5 godina iskustva.
Ali traže od mene da trošim zglobove prstiju, vid, struju, svoje o-tako-predragocjeno vrijeme (nadasve bih sada rado bila u ugodnom društvu u ugodnoj atmosferi s glazbom u pozadini od koje cvijeće raste iz ušiju). Uz to bi vladala najstroža zabrana pušenja na svim mjestima osim u sušari mesa i ispod auspuha.
Što me zanima? Što me intrigira? Što me raduje? Što me rastužuje?
Zanimaju me lijepe, vesele, zanimljive, zvučne stvari. Intrigira me ljudska glupost on-and-on-again. Raduju me dobre stvari, sretni ljudi, dobra glazba. Rastužuju me nepravda i nesreća, ljigavost i laži. Ali, dragi moji, ništa od navedenog neće potaknuti niti biti plodno tlo za ove neke moje pokušaje iskazivanja nutrine. Samo jedan osjećaj, jedno polje djelovanja srca i duše može izazvati bujicu riječi i teško je to preoblikovati u nešto što bi ikoga moglo zanimati. Sve su to samo puke želje i nadanja, a ja sam realist.
Citirat ću ženu koja me čita između redaka. Reakcija na moju priču o mom (hipotetskom) dragom:
“Ljubav ipak nije dovoljna da ljudi ostanu zajedno. Ljubav nekako postane sporedna stvar u svemu tome, a zar nije bit života da se voli i da budeš voljen? Uvijek imamo neke dileme, trileme, ne samo u vezi ljubavi, odabira partnera nego i u vezi glupih nebitnih stvari, želim reći- zamaramo se glupostima i ne vidimo ono očito i bitno. Na kraju nažalost u VEĆINI slučajeva pobijedi ona- Šta će nam svit reći? Svit sve bolje zna od nas… prokleti mentalitet i taj sklop… pih… Ljudi nemaju snage niti živaca danas da se bore, pobune i da se bore za svoj izbor, svog partnera ma kakav god on bio, jer i ta borba dovodi do drugih stvari koje dovode do trećih stvari i onda opet sve u krug.”
Ljudi su uvijek zabadali svoj nos, uvijek je susjedova trava ljepša, tuđi život zanimljiviji, ljudsko zanimanje tuđije, zabadanje noseva neljudskije. A ljubav- vječna tema svih pisoljubaca, i što je nesretnija, to je pisanje ljepše i uspješnije. Ona je imenica iz naslova svake priče, imperativ svakoga dana, neka se velikim početnim slovom piše!
Reći ću vam da je to ono što volim, ono o čemu maštaš, ono o čemu ne govori, a sa sobom uvijek u džepu kraj srca nosi. Lijepa i čista, strasna i divlja. Kakva god bila, o njoj se pisalo, piše i pisat će se, dok god zabadači nosevima i zanimatelji tvoga života budu kročili ovom zemljom.
Pokušat ću i trudit ću se koliko god budem mogla da besmisao ne bude moj smisao.
Ma jok, ništa to. Filozofija mi je besmislena. O ne, opet ta riječ. Pokušat ću ne koristiti riječi s tim korijenom, mislim na ovu imenicu iz naslova. Niti cilja nemam, besciljno trošim zglobove prstiju, kao da mi nije dovoljno reume, a ni 30 ljeta nisam proživjela. I odlučila sam- ne želim slaviti 30. rođendan, to mi je too much, imat ću 25 s 5 godina iskustva.
Ali traže od mene da trošim zglobove prstiju, vid, struju, svoje o-tako-predragocjeno vrijeme (nadasve bih sada rado bila u ugodnom društvu u ugodnoj atmosferi s glazbom u pozadini od koje cvijeće raste iz ušiju). Uz to bi vladala najstroža zabrana pušenja na svim mjestima osim u sušari mesa i ispod auspuha.
Što me zanima? Što me intrigira? Što me raduje? Što me rastužuje?
Zanimaju me lijepe, vesele, zanimljive, zvučne stvari. Intrigira me ljudska glupost on-and-on-again. Raduju me dobre stvari, sretni ljudi, dobra glazba. Rastužuju me nepravda i nesreća, ljigavost i laži. Ali, dragi moji, ništa od navedenog neće potaknuti niti biti plodno tlo za ove neke moje pokušaje iskazivanja nutrine. Samo jedan osjećaj, jedno polje djelovanja srca i duše može izazvati bujicu riječi i teško je to preoblikovati u nešto što bi ikoga moglo zanimati. Sve su to samo puke želje i nadanja, a ja sam realist.
Citirat ću ženu koja me čita između redaka. Reakcija na moju priču o mom (hipotetskom) dragom:
“Ljubav ipak nije dovoljna da ljudi ostanu zajedno. Ljubav nekako postane sporedna stvar u svemu tome, a zar nije bit života da se voli i da budeš voljen? Uvijek imamo neke dileme, trileme, ne samo u vezi ljubavi, odabira partnera nego i u vezi glupih nebitnih stvari, želim reći- zamaramo se glupostima i ne vidimo ono očito i bitno. Na kraju nažalost u VEĆINI slučajeva pobijedi ona- Šta će nam svit reći? Svit sve bolje zna od nas… prokleti mentalitet i taj sklop… pih… Ljudi nemaju snage niti živaca danas da se bore, pobune i da se bore za svoj izbor, svog partnera ma kakav god on bio, jer i ta borba dovodi do drugih stvari koje dovode do trećih stvari i onda opet sve u krug.”
Ljudi su uvijek zabadali svoj nos, uvijek je susjedova trava ljepša, tuđi život zanimljiviji, ljudsko zanimanje tuđije, zabadanje noseva neljudskije. A ljubav- vječna tema svih pisoljubaca, i što je nesretnija, to je pisanje ljepše i uspješnije. Ona je imenica iz naslova svake priče, imperativ svakoga dana, neka se velikim početnim slovom piše!
Reći ću vam da je to ono što volim, ono o čemu maštaš, ono o čemu ne govori, a sa sobom uvijek u džepu kraj srca nosi. Lijepa i čista, strasna i divlja. Kakva god bila, o njoj se pisalo, piše i pisat će se, dok god zabadači nosevima i zanimatelji tvoga života budu kročili ovom zemljom.
Pokušat ću i trudit ću se koliko god budem mogla da besmisao ne bude moj smisao.
