Već na pola puta su ukoliko to žele bez obzira na uzrast ili starosno doba, pretpostavljam.
Nisam ekspert kada su odrasli ljudi u ovom pitanju, ali interesovanje postoji ili ne, a to je od najvećeg značaja.
Već sa dve-tri godine sam plivala u papirima, plastelinu, olovkama i bojicama. Imala sam šator usred kuće u kom sam sa majkom učila šta se sve može, a gde bih danima i satima žvrckala i štrickala do mile volje. Bila je još veći kreativac od mene, krojačica, pletilja, volela da hekla, čita, recituje, pravi lutke, gaji cveće i baštu, a u sve to me je aktivno uključivala i dopuštala gde mogu da se izrazim, smišljam i izmišljam, makar skroz trapavo i destruktivno.
Sad dok ovo pišem, uviđam da je ceo život tražim, pronalazim i oživljavam u sebi, tu osobu koja je na meni ostavila prvi i najdublji otisak.
Hoću da kažem da je okruženje odlučujuće za mališane, ali kao odrasli obavezno treba da nastavimo da otkrivamo sebe, a svako neka pronađe sebi najzgodniji način.
Neko je društveniji, pa bi mu više ''leglo'' da se priključi prigodnoj sekciji, a nekom će biti dovoljno da nabavi osnovne rekvizite da bi počeo da ''maže'' i sam testira šta i kako. Danas ima i raznih tutorijala na sve strane za sve moguće veštine i zanate, pa stvarno nema baš nikakvog izgovora.