ja sam sa banovog brda...isto 4 generacija,doseljeni sa lekinog brda, negde tamao pedesetih godina...volim beograd svim srcem.mnogo sam putovala,a ono sto ima beograd,zaista ni jedan grad nema...lepotu,nasmejane ljude,kafanice,i kafice...nekako me neka milina obuzme kada se vratim sa nekih putesestvija...i onda od jedanput,idu mladi ulicom,bacaju djubre iz dzepova,skolskih torbi,kao da su ivica i marica,pa ostavljaju tragove,jednom * i kaem alo,dziberi nesto vam je ispalo...jedan se okrete,pa rece...a sta bolan za to tebe zabole....uvek je bilo prljavstine u bg,jer je raskrsnica...svakakvog sveta je bilo tu...ranije kada se nije toliko putovalo avionom,pa siptari iz arbajta dodju do bg stajge,uzmu taxi do njihovog sela,da se vidi kao su bogati :wink: ,pa turci,jer u njihov kraj isao samo bus...itd...ali nikada ovolike prljavstine

.oko kuce imam zivu ogradu.a preko puta je neka veeelika firma,pa stalno neki vozac nekog ceka...moja baka snimila jednog,jeo burek,sa jogurtom,naravno...ruckao pa ugurao u nasu ogradu.ona se lepo obuce,ode do ograde,i posto je bilo lepo vreme,ubaci mi u krilo kroz prozor onaj njegov paketic :wink: nije mogao da veruje.ali od tada vozaci ne ubacuju djubre u nasu ogradu.sada samo da doskocimo drugim prolaznicima ih sorry sto udavi.
ali jako sam tuzna sto moj grad uvek otvoren za svakoga,polako postaje neki
prljavi,smrdljivi,i to samo zato sto je uvek pruzao ruke,svakom prolazniku.