Alen Glavović, ili Aci, kako su ga zvali u Trebinju, živi u Švedskoj sa suprugom i dvoje djece. .
Bilo je lijepo u Trebinju
Lako je prepričati šta se desilo tog 21.januara sada već daleke 1993.godine. Ali, nije se lako, napominje Glavović, braniti od slika toga dana. I on se od njih brani evo već 16 godina. Svakodnevno.
- Bilo je lijepo živjeti u Trebinju – započinje Alen uvertiru za zlo o kojem će pričati:
- Ali, kada je počeo rat od lijepog nije ostalo ništa. Baš ništa. Nad Trebinje, kao i nad cijelu BiH, nadvilo se crnilo.
Ipak, Alen ostaje u gradu u kojem je rođen, jer nije mogao izaći iz njega. Nisu mu dali, oni koji su određivali cijenu svega, pa i ljudskog života.
- Srđana sam poznavao i od prija rata – veli Glavović.
Objašnjava kako su pred sami rat jedno vrijeme obojica bili spasioci na trebinjskom gradskom bazenu. Taj zajednički rad, dodatno, je učvrstio njihovo dotadašnje poznanstvo. Srđan je tada bio državni juniorski rekorder u plivanju i član plivačkog kluba Leotar.
- Bili smo gradska raja – konstantira Glavović.
Njemu, Alenu, život nije bio naklonjen. Pred sami rat zatekao se u uniformi JNA. Kao mladi nedozreli čovjek, pod presijom propagande, branio je svoje od svojih. Pod tim bremenom teško je ranjen na početku 1992.godine.
- Ranjen sam u nogu, u pluća, u lijevu ruku i nemam pola jednog prsta. Danas pokušavam da ostvarim pravo na penziju, invalidninu, bilo šta. Još nisam izašao pred tu vojnu komisiju. Čekam poziv. Rekli su da će me zvati. Ali mislim da neću ništa dobiti, jer me previše muštraju, mada imam papire i o ranjavanu i o ležanju u bolnici – priča Glavović.
Čini se kao da odgađa trenutak početka priče o svom najtežem, najsretnijem i najtužnijem danu. I počinje.
Tačno se sjeća da je, tog januara, bilo dva sata i trideset minuta poslije podne. Bio je u butiku u kojem je radio da bi preživio. Baš u to vrijeme stigla mu je iznenadna narudžba.
- Moj prijatelj Nenad Bokić, tada konobar u jednom kafiću, naručio je patike, čarape i Levis 501. S polica sam uzeo naručene stvari i krenuo ka kafiću s namjerom da mu ih prodam – sjeća se Glavović.
Alen je ušao u kafić. Sjeo je za šank. Za šankom su bila dvojica vojnih policajaca.Glavović kaže da su se prezivali Supić i Milošević. Njihovih imena se ne sjeća.
Za šankom mu je zbog njih bilo neugodno, pa se prebacio do stola, gdje mu se pridružila konobarica, njegova prijateljica, Ana Kurtović. Ali,...
- Oni su prišli stolu i osorno mi se obratili uz riječi: Pokaži dokumente! – kaže Glavović.
Alen se usprotivio toj drskosti i nije im je odmah dao. Nešto u njemu nije mu dalo da se odmah preda hirovima policajaca.
- Spucali su mi dvije šamarčine. Teške. I, morao sam dati ličnu kartu – govori Glavović.
Kada su vidjeli njegovo ime i prezime, glasno su počeli da provociraju upirući prstom u njega.
- Gdje ti je Alija Izetbegović, **** te on?, pitali su me urlajući. Rekao sam da je on u Sarajevu, a ja sam u Trebinju i da nemam nikave veze s njim. A onda su pitali, opet pokazujući prstom: Gdje si na ratištu, gdje si bio...? – prisjeća se Glavović mučne scene.
Kaže da im je mirno, koliko se moglo u tom trenutku, rekao kako je teško ranjen. To je bio znak Supiću da zagrne košulju i da kao u psihodeličnom filmu vrteći se u krug započne pokazivati svoje ožiljke urlajući: Ovo su rane, ovo su rane... Onda se, nenadano, smirio. Spustio je košulju. Laganim koracima prišao je stolu. Unio se Alenu u lice i hladnokrvno rekao: Ideš u Bileću u zatvor!
- Kažem, obojici: Ne bojim se ja zatvora. Radio sam u sudu kao kurir i znam šta je zatvor!I to je za ljude. To ih je izbilo iz cipela. Uperili su puške u mene i pred njihovim cijevima sam morao napustio kafanu – priča Glavović.
Pred kafanom, u bašči, sjedila je grupa vojnika. Među njima je bio i Srđan Aleksić.
- Kada me je vidio zaprepastio se. Pitao me je što me vode. Rekao sam: Ne znam. Ili zbog imena, ili zbog robe koju sam donio u kafić. On me je otrgnuo od njih i rekao mi: Aci, sjedi na moju stolicu – kaže Glavović.
Kako je to čuo, vojni policajac Supić je digao pušku prema Srđanu i zaprijetio mu da će ga ubiti k'o pseto.
- Skočio je među njih. Hrabro, baš kakav je uvijek bio.Ja sam počeo luđački da bježim. Od straha. Bez duše sam trčao prema starom gradu. Nisam se smio ni osvrnuti. Policajci su pobjesnili, pucali su za mnom i psovali. Srđan je ostao sam da se tuče i bori s njima – kaže Glavović.
Uplašen, izgubljen i zadihan Alen Glavović je banuo Srđanovom ocu Radetu na vrata i teško prozborio: Ubiše Srđana! Odmah su sjeli u Radetovo auto i došli na mjesto zločina.
- Srđan je ležao, već klinički mrtav i krvav. O, Bože. Prebacili smo ga u trebinjsku bolnicu – uzdiše Glavović.
Srđan je bio jak i hrabar, i nema sumnje da bi u poštenoj i fer borbi svladao protivnike bez obzira što ih je bilo više. Ali, jedan od njih bio je karatista, koji ga je, kako to i priliči kukavicama, mučki, s leđa, pokosio teškim udarcem. Tako je oboren na pločnik, na kojem su ga bjesomučno tukli: nogama, šakama, kundacima,...sve dok nije klonuo. Pao je u komu i više se nikad nije probudio. Nakon šest dana (27.januara), prema propisima koji tako nalažu, ljekar Opšte bolnice u Trebinju doktor Stanko Buha morao je isključiti aparate na kojima je bio priključen Srđan Aleksić. Imao je tada 26.godina.
- Ja svake godine odem u Trebinje. Moja dužnost je posjetiti Srđanov grob. I svaki put odem do njegovog oca Radeta – kaže Glavović.
On se nikada neće zauvijek vratiti u Trebinje. Nema gdje, jer su mu oteli i stan. Četiri godine pokušava da ga vrati, ali mu lokalna administracija na razne načine to ne dozvoljava. Zato moli da to, kako kaže, stavimo u novine, neka bar svijet zna za nepravdu koja mu se, nakon svega, i dalje čini.
Priznaje da je zadovoljan životom u Švdeskoj. Zaposlen je tako što pet sati dnevno, kako reče, čisti konturete, tako se kažu kancelarije na švedskom.
- I nije mi ni teško. Zaradi se i može se živjeti. Ali teško je sjećanje. Na Srđana i na 21. januar 1993. godine – kaže Glavović.
/////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////
Dakle istina je da se Alen Glavovic vodi kao ratni vojni invalid Republike Srpske gde prima invalidninu
Dalje niko nije napao Alena Glavovica sto je musliman vec je vojna policija VRS vrsila redovne aktivnosti a pijani Glavovic i Aleksic sprecavali sluzbena lica u vrsenju sluzbenih radnji
Mnogo lazu ove ustase nvo uhljebi i turci
