Srpska latinica sastavljena je upravo za srpski jezik, analogno, prema mrkalj-vukovici. Da je pravljena za hrvatski jezik, verovatno ne bi imala opreku č/ć, kao što prof. Škarić danas predlaže izbacivanje
ć-a ili kao što ć ne postoji u kajkavskom rečniku Jurja Habdelića.
Prava gajevica iz 1830. bila je za hrvatski jezik. Kakva "prava", zar ima i "kriva"?
Treba imati u vidu slabo poznatu činjenicu da
Gaj nije objavio jednu reformu latinice, nego dve. Prva je bila namenjena za hrvatski jezik, druga za "ilirski". A šta je
ilirski, reći će nam Ljudevit Gaj:
"Ta sav sviet zna i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli, nu, nama još niti izdaleka nije na um palo ikada tvrditi, DA TO NIJE SRPSKI VEĆ ILIRSKI JEZIK, pače ponosimo se i hvalimo Bogu velikomu, sto mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo."(Danica hr.,slav. i dalm. za 1846.g.,p.124,br.31)
Za razliku od (zaista) Gajeve reforme latinice iz 1830, reforma iz 1835. je po svemu sudeći rezultat rada pre svega Jerneja Kopitara, a dolazi po nalogu, nastojanjima i interesu zvaničnog Beča. U prilog ove svoje teze navešću sledeće odlike druge reforme u odnosu na reformu iz 1830:
1. prilagođena je i slovenačkom jeziku (Slovenci lj i nj izgovaraju kao l-j, n-j; nema slovo đ i dž - nemaju ga Slovenci; u suvišku je) osim slova ć
Danas imamo dž i đ, i zato ta srpska latinica nije nikakva gaj(ev)ica!
2. koristi češke dijakritike (Češka je takođe u sastavu Austrije)
Beč time nastoji da unifikuje pismo Slovena u Austro-Ugarskoj. Iteresantno je da je ta nazovi-hrvatska latinica gotovo idealno pismo za slovenački jezik. Odatle je nejasno da li je Gaj njen autor, ili je njemu zbog njegovog političkog uticaja data od strane Beča gotova u ruke kako bi svojim uticajem, kako autoritetom tako i značajnom distribucijom novina i knjiga pod njegovom kontrolom bila proširena i na Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju.
Prva Gajeva reforma latinice
Svoju prvu reformu Ljudevit Gaj je načinio u knjižici koja se zove
Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaña poleg mudroľubneh, narodneh i prigospodarneh temeľov i zrokov (1830).
Ova čuvena knjiga ima ukupno 27 strana. Štampana je dvojezično: hrvatski, reformisanom Gajevom latinicom, i nemački, goticom. To znači da ona, na jednom jeziku, ima 14 strana, otprilike onoliko teksta kao i
Salo debeloga jera libo azbukoprotres Save Mrkalja.
Zagrebački profesor Ivan Martinčić u publikaciji
Hrvatski preporod. Temeljni programski tekstovi, svezak I (Zagreb 1994) objavio je ovaj Gajev rad tako što je zadržao originalni tekst na kajkavskom i uporedo sa njim, umesto nemačkog prevoda, štampao je prevod na savremeni štokavski, koji priređivač naziva ''suvremeni standardni štokavski jezik''. Iz pomenute Gajeve knjižice vidi se sasvim jasno nekoliko stvari:
1. Prvo se vidi da je Gajeva knjiga pisana na jednom jeziku za koji se nikako ne može reći da je isti sa srpskim, ili da je jedno narečje srpskog jezika. Jezik Gajeve knjižice temeljno se razlikuje od jezika tekstova Mrkalja, Milovanova i Vuka, koji su nastali skoro u isto vreme. Ni sa kakvim pravom taj jezik se ne može nazvati ni srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim, jer u njemu nema komponente srpskog jezika. Slavisti prvih decenija 19. veka taj jezik su nazivali hrvatskim, a tako ga je i nazivao i Gaj. (Izraz horvatsko-slavenski jezik upotrebljen je kod Gaja po pravilu po kojem su nazivani i drugi slovenski jezici: srpsko-slovenski, bugarsko-slovenski, češko-slovenski itd. Tim izrazima je podvlačeno slovensko jedinstvo i nacionalna osobenost tih jezika. Nacionalna osobenost Gajevog jezika izražena je njegovim hrvatskim imenom.)
2. Druga važna činjenica je da se Gajeva pravopisna reforma ticala samo toga hrvatskog jezika (a nikako ne i jezika kojim su pisali štokavci, tj. srpskog jezika).
3. Kao treće, vidi se da je Gaj u svojoj reformi latinice za hrvatski jezik, pošao od istih načela koja je poštovao i Vuk u svojoj reformi pravopisa srpskog jezika: tj. da se za jedan glas upotrebi jedan slovni znak, jedna grafema (vidi post/saopštenje 366). Tako je Gaj izostavio digrafe iz hrvatske latinice (ly, ny, dy, gy ) i dobio nekoliko slova kojih u dotadašnjoj latinici, ni srpskoj ni hrvatskoj, nije bilo.
4. Četvrta stvar je da je Gaj, po ugledu na češku abecedu, konstruisao slova kojih u dotadašnjoj hrvatskoj abecedi nije bilo. Umesto dijakritičkih znakova, karakterističnih za češku latinicu, Gaj je upotrebio na istom mestu sličan ali ipak različit znak koji se naziva tilda (na primer: õ ã ñ ĩ ũ).
5. Peta stvar je da je Gaj izostavio latinično slovo y koje se ponekad koristilo da označi vrednost vokala ü (i/u), a opredelio se slovni znak i.
U Gajevom tekstu iz 1830. nema nikakvih težnji da se pravopis hrvatskog jezika približi pravopisu srpskog jezika (srpskoj latinici) ili da se hrvatski jezik približi srpskom jeziku.
Druga "Gajeva" reforma latinice
U tri broja Danice horvatske, slavonske i dalmatinske iz 1835, u brojevima 10, 11 i 12, Gaj je objavio tekst pod naslovom
Pravopisz. Tekst je pisan kajkavski (tj. hrvatski), a njegov je zaključak da
autor preporučuje da se njegova Kratka osnova iz 1830. godine zaboravi.
1. Druga "Gajeva" reforma: "on u 10., 11., i 12., broju Danicze predlaže uz – č, ž, š dvoslovne palatale; tj, gj, dj , lj, nj. Od 1838. umjesto crtice na j pisat će se točka. Znak za glas ć preuzeo je iz poljske tradicije."
2. Iz ovoga vidimo da je ovom reformom grafemski potpuno pokrivena Vukova azbuka, ali je odstupljeno od Vukovog načela jedna fonema - jedna grafema - upućuje na zaključak da se u konceptu ove reforme vodilo računa i o Slovencima. To je dodatni razlog zašto ja vidim prste Bečlije Kopitara svuda po toj reformi.
3. Vidimo da postoje slova tj, gj, dj koja su ekvivalenti za ć, dž i đ iz današnje srpske latinice.
Nakon druge reforme latinice, Vuk Kopitaru piše u januaru 1838. ovo:
"Vriјedno јe da se vi oko toga potrudite, pa bih јa moј Rјečnik štampao i s tim slovima (a može biti i pјesme)".
Dakle, Vuk očekuje od Kopitara rad na latinici potpuno prilagođenoj srpskoj azbuci, jer zna da se Kopitar u to razume, tj. da se već time bavio. Međutim, Vuk je kod kuće jedva preživeo uvođenje jote, pa je zbog toga kasnije sve u vezi s "latinskijem slovima" držao u tajnosti.
Sve u svemu, moja je pretpostavka da je Gaj 1835 . preporučio da se njegova
Kratka osnova (slova sa znakom "~" umesto kvačice) iz godine 1830. zaboravi zbog pritiska iz Beča za standardizacijom slovenskih grafija u Monarhiji. Da li je autor drugog "seta" latiničnih grafema Gaj ili Kopitar, ostaje da se utvrdi. Kako bilo, oni se ne mogu smatrati autorima te latinice jer je fonetsko-pravopisni deo i za latinicu obavio Vuk St. Karadžić. Oni se mogu smatrati autorima ideje da se Vukovo
ч, ш, ћ, љ i
њ zamenе sa
č, š, tj/ć, lj i
nj.
