Kroz moj život prošli su mnogi idioti. Srećom, nisu se zadržavali.
Protiv idiota najefikasnije oružje je zaobilaženje istog u širokom luku. Ali, kako prepoznati idiota na vreme i kako se ne osetiti poput idiota kada shvatite da ste imali posla sa idiotom?
Naravno, postoje i idiotske faze u životu normalnog čoveka, odnosno ne-idiota.
Prisetih se sinoć, u razgovoru sa prijateljem, jedne idiotske epizode iz mladosti.
Kao brucoš pisala sam ljubavne priče koje su, pod pseudonimom, objavljivali u časopisu, i dobijala pristojan honorar. Nakon izvesnog vremena uredništvo je redovnu rubriku ljubavne priče preimenovalo u erotsku priču, te sam svojim delima dala drugačiji, malo slobodniji šmek. Danas te erotske pričice deluju prilično naivno, ali tada su za mene bile veliki izazov: nisam želela, ni po koju cenu, da se zna identitet njihovog autora. No, desilo se, namerno ili greškom urednika – nekog idiota, da ispod jedne objave moje puno ime, prezime i adresu. Kivna, pozvala sam redakciju i obznanila kako je to kraj naše do tada uspešne saradnje.
Ali posledice su ubrzo izbile na videlo: gomile pisama raznih frikova, perverta, anonimni telefonski masturbatori, dahtanje u slušalicu ... Osećala sam se izigrano, nasamareno, izloženo, nezaštićeno, pa i potencijalno ugroženo.
Jedan obožavalac se posebno isticao svojom upornošću. Zvao me je svakodnevno, iz velikog grada u drugoj republici. Navodno oduševljen mojim metaforama, navodno urednik nekog tamošnjeg omladinskog lista koji je zainteresovan za saradnju sa mnom.
Posle lošeg iskustva nisam bila raspoložena ni za kakvu saradnju sa bilo kojim drugim listom, a posle drugog Vanjinog poziva počela sam da sumnjam u razloge njegovog zvanja. Kratko i jasno sam odbila ponudu da pišem za (verovatno nepostojeće) novine, no on je nastavljao da zove: ujutru u sedam, u tri popodne, u jedanaest uveče, u jedan posle ponoći ... četiri do pet puta dnevno, referišući mi kada je ustao, šta doručkovao, koga je sreo, kakvo je vreme itd. Puno je pričao o sebi: ima dvadeset sedam godina, diplomirao anglistiku, radi, aktivno se bavi raznim sportovima ... i još štošta – kao da je osećao potrebu da pred mene, potpunog stranca, istrese svaki detalj svoje biografije.
Koliko god se izgovarala neodložnim obavezama i pokušavala da prekinem dalje telefonske kontakte, Vanja nije odustajao.
Moja majka, koja nije imala pojma o poreklu njegovih poziva, čudila se zašto sam toliko nepristojno hladna. U našoj kući vladalo je nepisano pravilo: uvek biti ljubazan, čak i prema ljudima koji ljubaznost naročito ne zaslužuju, jer lepa reč ne samo da i gvozdena vrata otvara nego, ako je s merom začinjena sarkazmom, može dići i neprobojne zidove. "Ako baš nekog želiš da amputiraš iz života, onda se ponašaš kao da ne postoji", govorila je moja majka, "ili mu, jednostavno, skrešeš u lice – naravno, LJUBAZNO". Ja sam izbegavala svako objašnjenje, pa sam u majčinim očima izgledala neopravdano odbojna prema – kako je ona zaključila – samo malo upornijem udvaraču.
Ali nisam umela da mu skrešem – ni ljubazno, ni neljubazno. Tada nisam vladala takvim umećem. Jednom sam mu stidljivo rekla da me više ne zove, i – uz njegovo glasno smejanje - dobila odgovor koji me je šokirao: "Nećeš me se tako lako otarasiti." Zvučalo je skoro kao pretnja: eto, jedan nepoznati mladić odlučio je da mi se nakači na telefonsku liniju, da me uznemirava i maltretira svojim dosadnim ispovestima. Povrh svega, u njegovim pričama pronalazila sam nelogičnosti i šupljine, zbog kojih mi se činilo da je većina onog što mi je rekao o sebi laž. Međutim, ćutala sam i strpljivo trpela tirade, iščekujući da energetski vampir digne ruke od mene i prešaltuje sa na drugu žrtvu.
Može biti da je Vanja moju nesnalažljivost pogrešno protumačio kao povoljan signal, te je jednog dana najavio dolazak u Beograd. To tada je prošlo već dva meseca svakodnevnog telefonskog maltetiranja i njegovih nebuloznih monologa. Na rubu očaja, pitala sam se šta da radim. Rekao je da će odsesti u hotelu u centru, i predložio da se, narednog dana, u podne, vidimo u Bezistanu. Skoro da sam se uplašila kako će reći da znak raspoznavanja biti crveni karanfil. Mrzim karanfile. Mrzim sastanke na slepo. Mrzim prinudu. Mrzela sam sopstveno neiskustvo.
"Visok sam oko 1,90, krupan, imam crnu bradu", kazao je.
Nisam želela da se sretnem sa njim. Dva meseca gradila sam sliku na osnovu telefonskih poziva: ludak, manijak ... ili, u najboljem slučaju, dosadnjaković.
Poverila sam se starijoj sestri.
"Ništa strašno», prokomentarisala je. "Pozvaću i Čarlija, Mišu i Zorana da idu sa nama."
(Čarli, Miša i Zoran bili su sestrini najbolji drugari i zaštitnici devojaka poput mene, uvek orni za obračune sa nepoželjnim udvaračima.)
U zakazano vreme otišli smo u Bezistan. Osvrtala sam se i osvrtala: nigde nije bilo visokog, krupnog, bradatog mladića. Taman mi je laknulo ... a onda se pojavio dežmekast tip patuljastog rasta, u smešnom odelu, i predstavio se: "Zdravo, mene čekaš? Ja sam Vanja."
Jedino što je odgovaralo opisu bila je crna brada koja kao da je bila deo neke bizarne maske ... nalepljena na dečije lice, lice bez traga muževnosti. Zulufi zift crni, oko kojih su ostali tragovi – očito – farbe za kosu. Vanja je bio tragikomična pojava. Kada razmišljam o tom davnom, neželjenom susretu, setim se prvog utiska: Vanja je žensko, prerušeno u muškarca. Ili, Vanja je redak slučaj pravog heramofrodita. Ili: Vanja je bolestan, nešto nije u redu sa njegovim hormonima. Ko zna odakle je, kako se zaista zove, ko je, šta je ...
Pogled na njega vratio mi je svu nekadašnju samouverenost: ovakva pojava ne može predstavljati opasnost ... Nikada nisam gajila netrpeljivost prema drugačijim ljudima, no ovaj me je izmorio i nekako sam osećala da nije dobar, da se iza njegovog ljigavog dodira prilikom rukovanja krije nešto teško, turobno, nešto za zaobilaženje u širokom luku ... da je, ukratko rečeno – idiot.
Nije bio iznenađen prisustvom mojih pratioca.
Seli smo u obližnji restoran i naručili piće. Vanja je iz džepa izvadio nekoliko kutija meni nepoznatih tableta i iz svake po jednu uredno složio po stolu i gutao ih uz piće. "Prehlada?" upitala sam. On je, još lukavije, izbegao odgovor. Međutim, stekla sam utisak kako je baš želeo da proizvede taj efekat: da vidimo tablete, da ga pitamo od čega boluje pa da nas ostavi bez odgovora i tako postavi sebe u centar pažnje. Koketirao je sa svojom bolešću – ukoliko je uopšte bio bolestan.
Nismo razmenili ukupno ni tri rečenice. Izbegavala sam njegove gladne, neprijatne poglede. Jedva sam čekala da prođe pristojnih pola sata pa da mu kažem zbogom, zauvek.
"Nikada nisam posetio nijedan beogradski dom, baš bih voleo videti kako žive Beograđani", rekao je. "Jako bih to želeo pa bih, ako nemaš ništa protiv, došao popodne kod tebe."
Pretrnula sam. Što je mnogo, mnogo je!
"Baš večeras sam zauzeta!"
"Ostajem dva dana, slobodan sam i sutra."
"Sutra ideš kod drugarice na rođendan", ćušnula me je sestra nogom.
"Da, da ... tako je!"
"Pa zar je to čuvena beogradska gostoljubivost? Očekivao sam poziv na večeru."
Pomislila sam: a što da ne, sad je red na mene, od krpelja se oslobodiš samo kada ga iščupaš. "Okej", kazala sam, "večeras pravimo žurku u Vanjinu čast. Kod mene u osam."
Ooo, bili smo tako zli ... svi, sa mnom na čelu armije zlobnika! Mladost, to su dani našeg sjaja – tvrdio je Bajron, ali da izvini lord: u mladosti čuči ludost a katkad i surovost. U mladosti najčešće ne praštamo oprostivo i opraštamo neoprostivo. Naročito ne praštamo upornost onih koji su u nas zaljubljeni a kojima zaljubljenost ne uzvraćamo.
Vanju smo iste večeri napili i od njega satima pravili glupog avgusta. Moj drugar na glavu mu je stavio kačket pun ledene vode; drugi mu je podmetnuo nogu pa se Vanja prućio po podu. Moja najbolja drugarica iscedila mu je tubu majoneza u kosu ... a ja sam mu, posle dva dupla konjaka i - pod dejstvom alkohola kojeg nikada nisam dobro podnosila - napokon oslobođena, rekla da je najodvratniji, najljigaviji stvor koga sam ikada upoznala, da je grozna greška prirode.
Vanji je sve bilo smešno. Umesto da bude uvređen, kikotao se kao da ne razume ozbiljnost i delikatnost trenutka. Jer, granica je opasno pretila da bude pređena: na jednoj strani smo bili mi, na drugoj samo on. Bio je sam. Verovatno za ceo život osuđen na samoću. Ali i naučen na slične obrede neuspele inicijacije. Njegova pitomost i potpuna prepuštenost našim neslanim šalama dodatno me je iritirala. Ne samo da je bio ponižavajuće nemoćan; on je uživao u svojoj nemoći! Govorio je: "Nećeš me se tako lako otresti", i po tome znam da je STVARNO bio idiot. Što je više ponavljao ovu rečenicu, to je moje gađenje bilo veće. Samo idiot pokušava silom da se nametne i silom bude prihvaćen i voljen. Vanja nije bio voljiv, nije imao čime da zasluži simpatije ... i idiotluk nije imao nikakve, baš nikakve veze sa njegovim neprivlačnim, čudnovatim izgledom.
Povratila sam čim je, iza ponoći, izašao iz stana, i kao da sam tim izlivom sadržaja želuca izbacila i nešto gorke žuči koja se skupljala dva meseca. Otreznivši se, na momenat me je obuzelo kajanje: jadničak, možda je trebalo da svi budemo LJUBAZNIJI prema njemu, nije kriv što je usamljen i nesrećan... i pitanja – da li sam te večeri ja zaista bila prava JA, i znači li moje iskakanje iz uobičajenog koloseka da imam hajdovsku stranu?
Uglavnom, idiot je tada – na neki volšeban način – ukrao moje tri fotografije iz albuma. Nisam želela da razmišljam šta je učinio sa njima i zašto je poželeo da ih ima.
Nikada se više nije javio, i to je jedino dobro po kome bih ga mogla zapamtiti ili makar ravnodušno gajiti u sećanju da nije osećaja, još uvek vrlo živog, kako mi je taj čovek oduzeo dva dragocena meseca mladosti.
Protiv idiota najefikasnije oružje je zaobilaženje istog u širokom luku. Ali, kako prepoznati idiota na vreme i kako se ne osetiti poput idiota kada shvatite da ste imali posla sa idiotom?
Naravno, postoje i idiotske faze u životu normalnog čoveka, odnosno ne-idiota.
Prisetih se sinoć, u razgovoru sa prijateljem, jedne idiotske epizode iz mladosti.
Kao brucoš pisala sam ljubavne priče koje su, pod pseudonimom, objavljivali u časopisu, i dobijala pristojan honorar. Nakon izvesnog vremena uredništvo je redovnu rubriku ljubavne priče preimenovalo u erotsku priču, te sam svojim delima dala drugačiji, malo slobodniji šmek. Danas te erotske pričice deluju prilično naivno, ali tada su za mene bile veliki izazov: nisam želela, ni po koju cenu, da se zna identitet njihovog autora. No, desilo se, namerno ili greškom urednika – nekog idiota, da ispod jedne objave moje puno ime, prezime i adresu. Kivna, pozvala sam redakciju i obznanila kako je to kraj naše do tada uspešne saradnje.
Ali posledice su ubrzo izbile na videlo: gomile pisama raznih frikova, perverta, anonimni telefonski masturbatori, dahtanje u slušalicu ... Osećala sam se izigrano, nasamareno, izloženo, nezaštićeno, pa i potencijalno ugroženo.
Jedan obožavalac se posebno isticao svojom upornošću. Zvao me je svakodnevno, iz velikog grada u drugoj republici. Navodno oduševljen mojim metaforama, navodno urednik nekog tamošnjeg omladinskog lista koji je zainteresovan za saradnju sa mnom.
Posle lošeg iskustva nisam bila raspoložena ni za kakvu saradnju sa bilo kojim drugim listom, a posle drugog Vanjinog poziva počela sam da sumnjam u razloge njegovog zvanja. Kratko i jasno sam odbila ponudu da pišem za (verovatno nepostojeće) novine, no on je nastavljao da zove: ujutru u sedam, u tri popodne, u jedanaest uveče, u jedan posle ponoći ... četiri do pet puta dnevno, referišući mi kada je ustao, šta doručkovao, koga je sreo, kakvo je vreme itd. Puno je pričao o sebi: ima dvadeset sedam godina, diplomirao anglistiku, radi, aktivno se bavi raznim sportovima ... i još štošta – kao da je osećao potrebu da pred mene, potpunog stranca, istrese svaki detalj svoje biografije.
Koliko god se izgovarala neodložnim obavezama i pokušavala da prekinem dalje telefonske kontakte, Vanja nije odustajao.
Moja majka, koja nije imala pojma o poreklu njegovih poziva, čudila se zašto sam toliko nepristojno hladna. U našoj kući vladalo je nepisano pravilo: uvek biti ljubazan, čak i prema ljudima koji ljubaznost naročito ne zaslužuju, jer lepa reč ne samo da i gvozdena vrata otvara nego, ako je s merom začinjena sarkazmom, može dići i neprobojne zidove. "Ako baš nekog želiš da amputiraš iz života, onda se ponašaš kao da ne postoji", govorila je moja majka, "ili mu, jednostavno, skrešeš u lice – naravno, LJUBAZNO". Ja sam izbegavala svako objašnjenje, pa sam u majčinim očima izgledala neopravdano odbojna prema – kako je ona zaključila – samo malo upornijem udvaraču.
Ali nisam umela da mu skrešem – ni ljubazno, ni neljubazno. Tada nisam vladala takvim umećem. Jednom sam mu stidljivo rekla da me više ne zove, i – uz njegovo glasno smejanje - dobila odgovor koji me je šokirao: "Nećeš me se tako lako otarasiti." Zvučalo je skoro kao pretnja: eto, jedan nepoznati mladić odlučio je da mi se nakači na telefonsku liniju, da me uznemirava i maltretira svojim dosadnim ispovestima. Povrh svega, u njegovim pričama pronalazila sam nelogičnosti i šupljine, zbog kojih mi se činilo da je većina onog što mi je rekao o sebi laž. Međutim, ćutala sam i strpljivo trpela tirade, iščekujući da energetski vampir digne ruke od mene i prešaltuje sa na drugu žrtvu.
Može biti da je Vanja moju nesnalažljivost pogrešno protumačio kao povoljan signal, te je jednog dana najavio dolazak u Beograd. To tada je prošlo već dva meseca svakodnevnog telefonskog maltetiranja i njegovih nebuloznih monologa. Na rubu očaja, pitala sam se šta da radim. Rekao je da će odsesti u hotelu u centru, i predložio da se, narednog dana, u podne, vidimo u Bezistanu. Skoro da sam se uplašila kako će reći da znak raspoznavanja biti crveni karanfil. Mrzim karanfile. Mrzim sastanke na slepo. Mrzim prinudu. Mrzela sam sopstveno neiskustvo.
"Visok sam oko 1,90, krupan, imam crnu bradu", kazao je.
Nisam želela da se sretnem sa njim. Dva meseca gradila sam sliku na osnovu telefonskih poziva: ludak, manijak ... ili, u najboljem slučaju, dosadnjaković.
Poverila sam se starijoj sestri.
"Ništa strašno», prokomentarisala je. "Pozvaću i Čarlija, Mišu i Zorana da idu sa nama."
(Čarli, Miša i Zoran bili su sestrini najbolji drugari i zaštitnici devojaka poput mene, uvek orni za obračune sa nepoželjnim udvaračima.)
U zakazano vreme otišli smo u Bezistan. Osvrtala sam se i osvrtala: nigde nije bilo visokog, krupnog, bradatog mladića. Taman mi je laknulo ... a onda se pojavio dežmekast tip patuljastog rasta, u smešnom odelu, i predstavio se: "Zdravo, mene čekaš? Ja sam Vanja."
Jedino što je odgovaralo opisu bila je crna brada koja kao da je bila deo neke bizarne maske ... nalepljena na dečije lice, lice bez traga muževnosti. Zulufi zift crni, oko kojih su ostali tragovi – očito – farbe za kosu. Vanja je bio tragikomična pojava. Kada razmišljam o tom davnom, neželjenom susretu, setim se prvog utiska: Vanja je žensko, prerušeno u muškarca. Ili, Vanja je redak slučaj pravog heramofrodita. Ili: Vanja je bolestan, nešto nije u redu sa njegovim hormonima. Ko zna odakle je, kako se zaista zove, ko je, šta je ...
Pogled na njega vratio mi je svu nekadašnju samouverenost: ovakva pojava ne može predstavljati opasnost ... Nikada nisam gajila netrpeljivost prema drugačijim ljudima, no ovaj me je izmorio i nekako sam osećala da nije dobar, da se iza njegovog ljigavog dodira prilikom rukovanja krije nešto teško, turobno, nešto za zaobilaženje u širokom luku ... da je, ukratko rečeno – idiot.
Nije bio iznenađen prisustvom mojih pratioca.
Seli smo u obližnji restoran i naručili piće. Vanja je iz džepa izvadio nekoliko kutija meni nepoznatih tableta i iz svake po jednu uredno složio po stolu i gutao ih uz piće. "Prehlada?" upitala sam. On je, još lukavije, izbegao odgovor. Međutim, stekla sam utisak kako je baš želeo da proizvede taj efekat: da vidimo tablete, da ga pitamo od čega boluje pa da nas ostavi bez odgovora i tako postavi sebe u centar pažnje. Koketirao je sa svojom bolešću – ukoliko je uopšte bio bolestan.
Nismo razmenili ukupno ni tri rečenice. Izbegavala sam njegove gladne, neprijatne poglede. Jedva sam čekala da prođe pristojnih pola sata pa da mu kažem zbogom, zauvek.
"Nikada nisam posetio nijedan beogradski dom, baš bih voleo videti kako žive Beograđani", rekao je. "Jako bih to želeo pa bih, ako nemaš ništa protiv, došao popodne kod tebe."
Pretrnula sam. Što je mnogo, mnogo je!
"Baš večeras sam zauzeta!"
"Ostajem dva dana, slobodan sam i sutra."
"Sutra ideš kod drugarice na rođendan", ćušnula me je sestra nogom.
"Da, da ... tako je!"
"Pa zar je to čuvena beogradska gostoljubivost? Očekivao sam poziv na večeru."
Pomislila sam: a što da ne, sad je red na mene, od krpelja se oslobodiš samo kada ga iščupaš. "Okej", kazala sam, "večeras pravimo žurku u Vanjinu čast. Kod mene u osam."
Ooo, bili smo tako zli ... svi, sa mnom na čelu armije zlobnika! Mladost, to su dani našeg sjaja – tvrdio je Bajron, ali da izvini lord: u mladosti čuči ludost a katkad i surovost. U mladosti najčešće ne praštamo oprostivo i opraštamo neoprostivo. Naročito ne praštamo upornost onih koji su u nas zaljubljeni a kojima zaljubljenost ne uzvraćamo.
Vanju smo iste večeri napili i od njega satima pravili glupog avgusta. Moj drugar na glavu mu je stavio kačket pun ledene vode; drugi mu je podmetnuo nogu pa se Vanja prućio po podu. Moja najbolja drugarica iscedila mu je tubu majoneza u kosu ... a ja sam mu, posle dva dupla konjaka i - pod dejstvom alkohola kojeg nikada nisam dobro podnosila - napokon oslobođena, rekla da je najodvratniji, najljigaviji stvor koga sam ikada upoznala, da je grozna greška prirode.
Vanji je sve bilo smešno. Umesto da bude uvređen, kikotao se kao da ne razume ozbiljnost i delikatnost trenutka. Jer, granica je opasno pretila da bude pređena: na jednoj strani smo bili mi, na drugoj samo on. Bio je sam. Verovatno za ceo život osuđen na samoću. Ali i naučen na slične obrede neuspele inicijacije. Njegova pitomost i potpuna prepuštenost našim neslanim šalama dodatno me je iritirala. Ne samo da je bio ponižavajuće nemoćan; on je uživao u svojoj nemoći! Govorio je: "Nećeš me se tako lako otresti", i po tome znam da je STVARNO bio idiot. Što je više ponavljao ovu rečenicu, to je moje gađenje bilo veće. Samo idiot pokušava silom da se nametne i silom bude prihvaćen i voljen. Vanja nije bio voljiv, nije imao čime da zasluži simpatije ... i idiotluk nije imao nikakve, baš nikakve veze sa njegovim neprivlačnim, čudnovatim izgledom.
Povratila sam čim je, iza ponoći, izašao iz stana, i kao da sam tim izlivom sadržaja želuca izbacila i nešto gorke žuči koja se skupljala dva meseca. Otreznivši se, na momenat me je obuzelo kajanje: jadničak, možda je trebalo da svi budemo LJUBAZNIJI prema njemu, nije kriv što je usamljen i nesrećan... i pitanja – da li sam te večeri ja zaista bila prava JA, i znači li moje iskakanje iz uobičajenog koloseka da imam hajdovsku stranu?
Uglavnom, idiot je tada – na neki volšeban način – ukrao moje tri fotografije iz albuma. Nisam želela da razmišljam šta je učinio sa njima i zašto je poželeo da ih ima.
Nikada se više nije javio, i to je jedino dobro po kome bih ga mogla zapamtiti ili makar ravnodušno gajiti u sećanju da nije osećaja, još uvek vrlo živog, kako mi je taj čovek oduzeo dva dragocena meseca mladosti.