Kako ćemo dalje?

zendeli

Elita
VIP
Poruka
17.475
Izgleda se bliži kraj ove ludnice koja je trajala malo više od godinu dana. Koliko i da li vas je ova čudna godina promijenila? Mislite li da ćemo se vratiti na staro ili će ipak ostaviti neke trajne promjene u našim životima?
Ja nekako mislim da nećemo tako brzo,da je strah kojim su nas hranili sa svih strana morao nešto da promjeni čega još vjerovatno nismo ni svjesni .
 
Нисам била у страху, нити ико из моје најближе околине. Некако ми је то и најважније, јер хтели то да признамо или не, променили смо однос једни према другима. Они који су ово озбиљно схватили нас су сматрали неодговорнима, ми њих опет гледали другим очима, и бојим се да се утисци више неће вратити на старо. Сви смо направили неку селекцију људи око себе, на овај или онај начин. Колико смо се делили још смо и цивилизовани испали :lol:
Кажу да је проценат самоубиства у овом периоду порастао за 30% и ако је то истина, то је пораз за све, ма како на ово гледао.
А да ли је крај. Ја се сваког месеца надам да су постигли шта су хтели и да ће нас оставити на миру.
А са друге стране чујем да од јесени припремају нови талас и вакцинисање деце од 12 година. Не знам колико је тачно, али ништа није искључено.
Још су се ови наши напрасно сетили да уводе поново војни рок. Што подржавам. Али у овом тренутку мирише на још један начин да младе вакцинишу.
 
Ne znam što bi se točno promijenilo. Svo ovo vrijeme ljudi se u biti nisu odmakli jedni od drugih, unatoč strahu koji su sijali među nama. Grlila sam se i ljubila sa svim ljudima koje volim. Ni prije ovog nisam voljela da mi se u lice unose ljudi koje ne poznajem, nisam voljela da me dodiruju, da ulaze u moj osobni prostor, i uvijek sam držala neku pristojnu distancu. Namjeravam tako i dalje. Ljubit ću se i grlit sa svima koje volim. Posebno kad se napijem. :D
Uostalom, gdje god prođem, ne primjećujem da se ljudi nešto posebno drže sa strane, baš naprotiv. Jedno je poštivanje propisanih mjera na mjestima gdje su obavezna, ali mislim da još uvijek nisu ubili čovjeka u ljudima. U meni svakako nisu.
 
Izgleda se bliži kraj ove ludnice koja je trajala malo više od godinu dana. Koliko i da li vas je ova čudna godina promijenila? Mislite li da ćemo se vratiti na staro ili će ipak ostaviti neke trajne promjene u našim životima?
Ja nekako mislim da nećemo tako brzo,da je strah kojim su nas hranili sa svih strana morao nešto da promjeni čega još vjerovatno nismo ni svjesni .
Mislim da je jos razno sa retrospekciju, ali da, bilo je situacija koje su me plasile, onih drugih koje su me radovale, ljudi koji su me odusevili, ali i onih koji su me razocarali. Ali dobro, uvek je bilo onih koji su i ovakve situacije zloupotrebljavali. Licni porivi i kompleksi iznad svega.
Ali optimisticna sam. :)
 
Malo je i kako čovek prihvata stvari, nije uvek najvažnije pitanje šta se dešava već kako mi na dešavanja reagujemo.
Mom srcu je istorija draga i prosto mi dodje neverovatno da vrsta koja je preživela svasta postane "nenormalna" jer je imala pandemiju godinu i po dana.
Čekajte, pre manje od veka smo gušili na milione ljudi gasom i svet je mogao da se nastavi a neće moći zbog maske na nosu godinu dana jer su te maske personifikacija...čega tačno? A gasne komore nisu? Atomske bombe nisu? Gulag nije? Čovek je mnogo više od maske koju nosi.


Moje je mišljenje da ne treba tražiti izgovore. Ja sam tokom pandemije izgubila svekrvu a mojoj sestri je preminuo svekar. Dve smrti u porodici uzrokovane kovidom. Medjutim, život ide dalje, ipak se okreće, sestra dolazi da me vidi za mesec dana. Izdržale smo godinu i deset meseci, svašta se desilo ali znam da momenta kada se budemo videle nastavićemo gde smo stale sa pokojom borom na licu više.
Živeti u strahu nikada nije najbolje rešenje ali i sam strah ima puno lica, postoji strah od bolesti ali i strah da su drugi ljudi loši, glupi, neobrazovani, zli. Polarizacija nikada nije dobra i možda je najbolje prihvatiti da svako ima svoje razloge zašto u nešto veruje i svesno gledati u lepo pa nečim se i častiti...putovanjem, baštama, nekim uspehom...živeti u strahu od budućih poigravanja velikih vodi u anksioznost a tada sam život gubi smisao.
 
Nznm meni se bas nista nije promenilo.

Samo me nervirate i smarate i dalje sa maskama u prevozu i po prodavnicama.

Posledice i promene vidim ali samo na vama koji se primate na tu pricu.
Evo, nisam otisao na posao danas, idem na trening pa na adu da da gledam guzice odmorim oci. Boli me k level pro.
 
Od kako prelezah koronu,za mene kao da vise i ne postoji.Totalno sam zaboravila na sve mjere opreza tipa maske,dezinfekcija.
Idem normalno na posao,busom,liftom,druzim se sa ljudima.
Bar nekoliko mjeseci da se odmorim.🙂
 
Izgleda se bliži kraj ove ludnice koja je trajala malo više od godinu dana. Koliko i da li vas je ova čudna godina promijenila? Mislite li da ćemo se vratiti na staro ili će ipak ostaviti neke trajne promjene u našim životima?
Ja nekako mislim da nećemo tako brzo,da je strah kojim su nas hranili sa svih strana morao nešto da promjeni čega još vjerovatno nismo ni svjesni .
Naravno da ce na staro ko da nista nije bilo
Takva nam je priroda
Dok ne prodju izbori i lazno smanjenje obolelih pa nas posle opet lokiraju :lol:
 
Otprilike mi je posao da pratim takve stvari, ponašanje ljudi.
Što se tiče Vojvodine, Kikinda je ubedljivo najviše promenjena. Tu su ljudi najviše uplašeni i još uvek se skoro svega pridržavaju slepo.
Subotica, na primer, nije uplašena, ali su se ljudi jako desocijalizovali i mnogo više vremena provode zatvoreni po navici.
Manja mesta seoskog tipa funkcionišu skoro kao pre, mada svugde ima izuzetaka.
 
Izgleda se bliži kraj ove ludnice koja je trajala malo više od godinu dana. Koliko i da li vas je ova čudna godina promijenila? Mislite li da ćemo se vratiti na staro ili će ipak ostaviti neke trajne promjene u našim životima?
Ja nekako mislim da nećemo tako brzo,da je strah kojim su nas hranili sa svih strana morao nešto da promjeni čega još vjerovatno nismo ni svjesni .
mom detetu i meni je promeni zivot trajno i drasticno
za nas nikad vise nista nece da bude isto
ostali smo bez clana porodice, ne zbog virusa, nego zbog pogresnog lecenja
kao posledica nam nije ostao strah, nego neverovanje lekarima i drzavi
 
mom detetu i meni je promeni zivot trajno i drasticno
za nas nikad vise nista nece da bude isto
ostali smo bez clana porodice, ne zbog virusa, nego zbog pogresnog lecenja
kao posledica nam nije ostao strah, nego neverovanje lekarima i drzavi
To nevjerovanje će ostati većini ljudi poslije svih različitih priča koje smo čuli od stručnih ljudi .
 
mom detetu i meni je promeni zivot trajno i drasticno
za nas nikad vise nista nece da bude isto
ostali smo bez clana porodice, ne zbog virusa, nego zbog pogresnog lecenja
kao posledica nam nije ostao strah, nego neverovanje lekarima i drzavi

Ja sam ostala bez majke zbog pogrešne dijagnoze i lečenja bez ikakve pandemije u pozadini. Jednostavno lekari moraju da budu pozivani na odgovornost kao što su pozivane druge profesije.

Tokom ove ludnice mi se mnogo svidela knjiga Sahranite mi srce kod ranjenog kolena, objavili su je sada kod nas...nekako mi se poslozilo, ušla sam u neki drugi svet, značila mi je...mozda se i vama svidi sada jer odvraća od dana u kome si...I tako dan po dan...
 
majmuni su ostali majmuni
a nas pametne nisu prevarili ni jednog momenta
toliko o tome da ce nam groblja biti mala
mrtvi ce lezati po ulicama
nestacemo sa lica zemlje
i sve ostale lazi koje su kao kurchheve popusili glupi i naivni
koji sada trche da primaju vakcinu


Pametni. Ovaj majmun ti želi da dobiješ koronu. Ne želim ti da umreš, već samo da odležiš dve sedmice kašljući bez vazduha i proklinjući dan kad si se rodio. Želim ti da ima slobodan respirator da ti pomogne i vrati te među žive.
Posle toga ti želim da ti mesecima otpada kosa, da se uspuvaš posle desetak koraka i da nemaš snage za ništa.

Pa čak ni za ovakvo bezobrazno vređanje neistomišljenika. :pivce:
 
Мени ће најтеже пасти то ликовање, ако га буде, једне од страна.
То што се разилазимо у ставовима не значи да једни другима желимо лоше, и када се чак и инсистрира на нечему ради се из најбоље намере. Није толико важно који је став заузет колико да се препозна добра намера.
Недавно сам прочитала текст који одговара мом мишљењу и наводи неке доказе, али је тако ружно написан да немам речи.
Све што се лоше деси је пораз за све. Нема ту победника.
 
Meni je to prosto neverovatno, to likovanje.
Ljudi oko mene su nekako najsvesniji pauze u životima od godinu i kusur dana, postali su pomalo užurbani i ja ih potpuno razumem.
Svi su stagnirali na neki način, ljudi brinu oko škole za decu, stalo im je šta se dešavalo sa tom pauzom, poslovi su čekali, mahom vize su bile stavljene po strani, kupovina stanova, renoviranja, neke zdravstvene tegobe, nisu videli familiju i prijatelje...u krajnjoj liniji hoće ljudi na odmor i tu nema nikakvog stida, svako dobronameran mora da razume tako da meni zvuči stvarno kao dokonost neko likovanje.
Iskreno, sama ne znam gde mi je glava.
Pauza uopšte nije tako kratka da bih sada mogla da dopustim sumiranje utisaka i veliku priču o njima već gledam da nadoknadim i ublažim te da se izadje iz svega sa sto manje ogrobotina bilo koje vrste.
Bilo, prošlo i ne ponovilo se.
 
Mene nervira što više ne možemo biti spontani. Trebam na odmor,od kad ne idem s djecom ne rezervišem ništa mjesecima unaprijed jer ne znam gdje će mi se ići. Prošlo ljeto sam presjedila u kući.
Sad bih da idem. Mučno mi je to razmišljanje o testovima o vraćanjima s granice ako nemaš uplaćen aranžman. Sreća pa ima ono malo mora u Neumu koje baš i ne liči na more,ali poslužiće.
Mrzim da me neko uslovljava da bih mu to još i platila.
Ukoliko Neum baš bude katastrofa,odoh u neku banju.
I to je dio mog razmišljanja o tom kako ćemo dalje .
Da ne govorim da sam nešto što u normalnim uslovima traje 3 mjeseca čekala 15 mjeseci.
 

Back
Top