- Poruka
- 20.946
Mesto koje ne postoji, između beskrajnih hodnika i zatvorenih vrata.
Kafka sedi za stolom koji deluje previše običan, a Poe gleda kroz prozor
koji ne pokazuje spoljašnji svet.
Poe:
Ti si zarobljen. Hodnici, vrata, papir koji nikad ne završava svoju misao.
Ali znaš li šta je gore od toga?
Kafka:
Šta?
Poe:
Biti svestan da si zarobljen i ne moći ništa da promeniš.
Kafka:
Ah. Onda možda i nije tako loše - jer, ako znaš da ne možeš ništa da
promeniš, oslobađaš se iluzije da možeš.
Poe gleda u senku na podu:
Tišina je najstrašniji zvuk.
Kafka:
Ne. Najstrašnije je kada misliš da si slobodan, a onda shvatiš da si
samo deo nečega što ne možeš da objasniš.
Poe se nasmeši mračno:
Ti pišeš o strahu od sistema, ja pišem o strahu od uma.
Tvoj zatvor je birokratski, moj je unutrašnji.
Da li su onda naši zatvori isti?
Kafka:
Možda. Možda smo obojica samo likovi u priči koju neko drugi piše.
Tišina. Onda se vrata otvore, ali niko ne ulazi.
Obojica gledaju u prazninu i ne pitaju ništa.
Znaju - odgovor je negde između njih, ali nikada neće moći da ga dodirnu...
