KAFA ZA SVE
Kako je čudan život.......ma što on može da ti napiše priču to niko ne može.....kakve filmadžije i pisci.....svi prepisuju od života......on mu dodje kao najbolji djak u razredu.......vukovac bre.
Evo i mog prepisivačkog umeća......naša najstarija ćera danas odlazi da živi sa svojim izabranikom. Od malog mesta nadomak Niša u kome je studirala i diplomirala, preko Beograda, gde je dobila novu porodicu, ujku i ujnu sa sve njihovom decom i kerovima, preko Novog Zelanda gde je otišla kod tetke.......jedan posao, drugi posao, treći posao u Beogradu......jedan, drugi, treći momak u glavnom gradu (materijalno odgovarajući ali psihički i emocionalno neodgovarajući).......pa sve do virtuelnog poznanstva. Reč po reč, shvatiše da su zemljaci.....prvo su malo bili drugovi a potom se ljubav rodi. I tako.......ona danas odlazi kod njega, u kuću njegovih roditelja. Što ti je život.......ideš kojekuda a ni svestan nisi da živiš vrata do vrata sa svojom ljubavlju i srećom. Ali, da čovek ne skita, pitanje je da li bi ikada video svoju komšinicu sudbinu.....verovatno ne, jer neke stvari moraju da se dese da bi se desile neke druge stvari. I tako, život složi još jednu slagalicu. Sretni smo što je ovo naše dete videlo glavne delove slagalice na vreme.
U ponedeljak joj je bio poslednji dan na poslu. I od ponedeljka plače od kako su joj kolege uručile poklon za ispraćaj........I malo, malo pa plače u pauzama izmedju besomučnog sredjivanja kuće.....kaže, tako joj je lakše. Sada se sve cakli kod nas....I skitaju dve sestre, izlaze, kafenišu....Juče nije htela da počne pakovanje dok ova mladja nije došla s posla.....pa kad smo joj dale poklon opet se rasplakala, pa kad je Maca ušao u kuću ona mu pokazuje i plače......pa je onda stigao i sin pa je i tu plakala.....
Kupile smo drveni starinski dvokrilni ormarić, kao oni stari šifonjeri, sa starinskim ručicama za otvaranje. Na svakim vratima staje po jedna slika onako iza stakla, a unutra su fijokice koje su zapravo albumi za slike sa željom da slika život...... Kada smo ga Cic i ja ugledale odmah smo znale da je to ono što tražimo. Cic je kupila i lep privezak za ključeve sa dva srca....za ključeve njene nove kuće a stihove za poruku sam smišljala dok je ona vozila pri povratku od lekara gde smo išle po moje rezultate.
Preksinoć, kada sam uveče došla s posla, po običaju Maca i ja pijemo kafu, ako je Maca tu, i sva deca su tu, psi lenjo leže oko nas uživajući u tome što smo svi kući, na okupu......samo im se po jedno uvce okrene u pravcu nečijeg glasa.....prepričavamo dogadjaje od tog dana, sve ono što nismo rekli mobilnim, dogovaramo raspored obaveza za sutra.....svi pričaju, Maca pije rakijicu i pokušavamo da povatamo konce svih priča, odgovorimo svima i dogovorimo se o svemu pre nego što se omladinci spreme da izadju. Medju rečenicama koje sustižu jedna drugu probijaju se pomalo sramežljivo reči
„A jel’ imate vas dvoje da mi date neki savet?“
Pitam „Kakav savet sine, u vezi čega?“
„Pa, ujna, onako....roditeljski....htela bih i ja takav brak“.
Pogledam Macu, a on se smeška ali je napet, ispravio se u onoj fotelji......isprsio ga ponos ......psi podigoše glave jer su osetili promenu emocija......
Meni se onaj čvor u stomaku koji se tu već danima nastanio popeo sve do guše, davi me knedla terajući suze na oči donoseći kao bujica pritisak u glavu.....to koktel sreće i tuge preti da me rasplače. Čudan je taj osećaj roditeljski…..ujninski ili kako god već . I sretan si, I tužan si, I ponosan si, I uplašen si, I želeo bi da odraste I ode, I želeo bi da ne odraste, da ostane tu. Sve što osećaš je oprečno I smušeno. Tolika kontadiktornost te plaši I osećaš zebnju u srcu I čvor u stomaku, ali si roditelj I ideš dalje noseći svoj strah I brigu u sebi dok rasipaš ljubav I ponos pred noge svojoj deci.
“Stavi ćero još jednu kafu” izgovorih nekako dok mi Maza prilazi da bude kraj mene…moja matora pametnica……sve ona zna.
“Jel’ za sve?”
“Za sve”.
PS Nek su živi i zdravi
