...kad sjutra bude danas...

...da li vrijedi imati
ista drugo osim potrebu
da postoji razlog
kojim se budimo i prozor
otvaramo
i ako tamo samo povijaju se grane
kestenova
i tece rijeka koja je
i juce tekla
upravo kao i sada

prosla je zauvijek pretraga
od koje se ocekuje
kako lijepa rijec
tako i razlog molitve
da ostane kako je
a ne kako treba da dodje

prolaze jeseni
i aprili
idemo i stizemo
tamo gdje sada u sjecanju
bili
i nista od toga nemamo
i nista potrebno
naucili

ostaje kao i prije
da se nesto novo gaji
i dok se nadje
da se uporni osmjeh
sam sebi smije
 
...sledjena tisino Visitora...

- tamo gdje Lim
obale svoje grize
naljucen kisom
mutne vode
valja
tamo sam i ja rodjen
tamo gdje je selo
Vukajla Kukalja...

P.S.
-jednom davno sam ovo napisao u Slobodi-ivangradskoj...

Pozdravljam te,
Prijatelju moj
 
Ne zamerite,postovani faraone.Dugo sam ovu pesmu u grudima nosila.Podsetili ste me.Postovanje i pozdrav.

Sledjena tisina Visitora

Što boli tišina ova, što boli
taj mir, taj korak šaptav zvijezda snenih!
Na rastanku, rodni grade, molim
da se poljupci vrate, meki; da prebolim
tugu sokaka golih, tvojih svelih;
da zagrlim, da ispijem miris livada pokošenih.
Kaplje, kaplje noć.
Psi laju.
Ah, sam sam i pust sam u zavičaju!...

Sad vidim: odbjeglo sve je. Djetinjstva nema.
Ni drugova, ni igre. Samo trava,
i godine samo, i smrče u tišini,
i neizgažene staze u planini.
Samo mir. Samoća duga. Samo trava.
I draga krajina plava.

Žudnja me ovdje baci
Gdje se bijele ovce, i kape, i oblaci;
Žudnja mi ovdje zvoni:
u muku tom ne kloni,
možda u jatu plavom, možda pod krovovima
ima radosti plahe i blage zore ima;
možda će proći nemir slutnja ova laka
sa pjenom od oblaka.

Prolazim pijan od sebe, od snova, i krovova,
od trnja što me kida,
od vjetra što zatrese;
ševarje šumi mene pod sjenkom jastrebova —
djetinjstvom da me vida,
djetinjstvom da ponese.
Al vidim: odbjeglo sve je, godine samo tuku
i tavna mreža borâ.
Aj, zalud tebi drhtavo pružih ruku —
tišina Visitora!...

Jer boli samoća ova, jer boli
taj mir, taj korak šaptav zvijeda snenih!
Na rastanku, travni grade, molim
da se poljupci vrate, meki; da prebolim
tugu sokaka golih, tvojih, svelih —
miris livada pokošenih.

Da zgazim samoće? Čemu one
kad u valovlju rastanka tonem
i pijem daleke luke?
Ja sam dio ulica, ja sam pjesma njina,
zaboravljena tuga harlekina,
ja sam dio svjetla i svete gradske buke
kojoj iz mira ovog dajem ruke.
Odlazim — i svu noć pusto vape vrata
za vedrim žamorom asfalta,
za gradom što je razvio zastave svoje,
i moje, i moje.

Oprosti za otvoreno srce — ja mira nemam,
tišinâ nemam ovdje iako tiho sve je.
Mir je moj u šumu korza, u šljunku neke aleje
gdje se sve na hrpu baci — i koraci, i oblaci,
i sve melje bez odmora, bez umora,
sleđena tišino Visitora!...

Dusan Kostic
 

Back
Top