Kad sam sreo B.B. Kinga

Sensei

Master
Moderator
Poruka
93.252
„Imao sam oko 17 godina“, priseća se Džoni Vinter svog sastanka iz 1962. sa legendom sudbine i bluza B.B. Kingom u Ravenu, klubu u Bjumontu u Teksasu.

„Nije znao da li sam dobar ili ne, i nije želeo da rizikuje“, kaže Džoni. „Prvo je tražio da vidi moju sindikalnu kartu. Pokazao sam mu je, i iznenadilo ga je što imam sindikalnu kartu. Rekao sam: ’Molim te, dozvoli mi da sednem, gospodine kralju; Znam tvoje pesme, i konačno me je pustio da sviram.

Svirao sam njegovu gitaru Lucille. Svirao sam „Goin’ Down Slow“ i samo tu jednu pesmu. Rekao je da će me pustiti da sviram još nekoliko pesama, ali nije. Samo me je pustio da sviram jednu pesmu i uzeo mu gitaru nazad.

"Bilo je zabavno. Imao je tri horne, bubnjeve, bas, gitaru i orgulje; to je bio prvi put da sam svirao sa tako velikim bendom. Dobio sam ovacije i to ga je iznenadilo. Rekao je: „Vidićemo se u nastavku; bio si sjajan.’ Zbog toga sam se osećao sjajno. Mnogo mi je značilo da me bodri veliki bluzmen, neko koga sam uvek obožavao.

Oduvek sam znao da želim da budem poznat i to je bilo sjajno – osećao sam se kao da mogu ovo i da imam ljude poput mene.

„Kasnije sam čuo da se B. B. plašio da smo iz poreske uprave – da dolazimo u klub po njegove poreze. Svi smo imali crne kapute – bilo je hladno i gadno – a većina belaca nije išla u crnačke klubove osim ako nisu imali razloga da budu tamo. Nisam znao da se tako oseća sve do kasnije kada sam ga čuo kako govori o tome na jednom intervjuu.

Sullivan, Mary Lou. Raisin' Cain: The Wild and Raucous Story of Johnny Winter

1697599600866.png

Fotografija Džeka Robinsona
 
To je bilo takvo vreme. Rasna netrpeljivost je bila mnogo veća nego sad i onda je tu među crnce došao Vinter, beo da belji ne može biti (albino). Zato je on morao da se dokazuje. Ovo pogotovo što je tad bluz doživljavan isključivo kao crnačka muzika te je belih bluzera bilo veoma malo.
 

Back
Top