Ja ne znam da sviram, ali,moj glas poznaje sve simfonije
mozda se u jednoj prepoznas, pa me na dlan spustis
da osusim svoja krila. Da mi ne nestanu snovi
da ne ostanem deo mokrog besmisla i mraka
dok po meni kisa pljusti a ja zaklona nemam.
Uhvatila me nespremnu dok sam poletala iz tame
ka nekom svetlu da l' stvarnom il' zamisljenom.
Zar je vazno?!
Utihnucu od straha ako mi vapaj ne prepoznas
ako ga sakrije dobovanje kise od tebe,
a nisam ni nepoznata ni potpuni stranac
neko sam koga znas!
A bojim se da me sve zavarava, da pokislom dusom
milujem iluziju, da varam i povredjujem sebe,
da ti nisi lovac koji kruzi oko mene pokisle i pale.
Ako vec moras, ciljaj u srce da se sve sto pre svrsi.
Sopstvenog olova puna su mi krila
i strahova pune su mi misli, dok zamisljam
da iznad mene stojis, a opet zahvalna sam
sto nisam sama, iako glasa nemam i ne cujem se.
Ako me ne zelis na svom dalnu vecno, odletecu.
Razvicu krila graciozno i meko da ponesem vecnost
u njima. I kratkotrajnu toplinu tvog dlana.
Dodir tople ruke da prigrlim i u sebe uvucem
za vremena sva, pa nek padaju vecne kise
ja note ne zaboravljam. Kad jednom kise iz tvog oka
linu, sletecu iznad tvog krov i pevacu ti.
Da ti utehu pruzim notama nezaboravnim,
a onda zamah krila u noc...
Neka sevaju munje i padaju kise, ja bicu s one strane straha
u mojoj bajci. Ako u njih verujemo nisu se zalud
ispredale.
Duge su svacije nebeske pruge.
(Biljana)
mozda se u jednoj prepoznas, pa me na dlan spustis
da osusim svoja krila. Da mi ne nestanu snovi
da ne ostanem deo mokrog besmisla i mraka
dok po meni kisa pljusti a ja zaklona nemam.
Uhvatila me nespremnu dok sam poletala iz tame
ka nekom svetlu da l' stvarnom il' zamisljenom.
Zar je vazno?!
Utihnucu od straha ako mi vapaj ne prepoznas
ako ga sakrije dobovanje kise od tebe,
a nisam ni nepoznata ni potpuni stranac
neko sam koga znas!
A bojim se da me sve zavarava, da pokislom dusom
milujem iluziju, da varam i povredjujem sebe,
da ti nisi lovac koji kruzi oko mene pokisle i pale.
Ako vec moras, ciljaj u srce da se sve sto pre svrsi.
Sopstvenog olova puna su mi krila
i strahova pune su mi misli, dok zamisljam
da iznad mene stojis, a opet zahvalna sam
sto nisam sama, iako glasa nemam i ne cujem se.
Ako me ne zelis na svom dalnu vecno, odletecu.
Razvicu krila graciozno i meko da ponesem vecnost
u njima. I kratkotrajnu toplinu tvog dlana.
Dodir tople ruke da prigrlim i u sebe uvucem
za vremena sva, pa nek padaju vecne kise
ja note ne zaboravljam. Kad jednom kise iz tvog oka
linu, sletecu iznad tvog krov i pevacu ti.
Da ti utehu pruzim notama nezaboravnim,
a onda zamah krila u noc...
Neka sevaju munje i padaju kise, ja bicu s one strane straha
u mojoj bajci. Ako u njih verujemo nisu se zalud
ispredale.
Duge su svacije nebeske pruge.
(Biljana)
