Emily_Bg
Aktivan član
- Poruka
- 1.774
Kada sam se ja razvela,moja cerka je imala 3 godine......bilo mi je jako tesko,jer kako sam vec rekla ona je ostala da zivi sa ocem,jer ja stvarno nisam u tom trenutku imala gde i od cega da zivim sa njom.Kasnije sam se preselila kod moje babe(nazalost sada pokojne)i zivela tu sa njom,nasla posao i sredila se malo.Ipak,bila sam crvrsto ubedjena da cu izgubiti svoje dete,jer je ona mala,place za mnom jer misli verovatno da sam je ostavila,strahovala sam i da joj njen otac to prica,da sam otisla i da se nikad vise necu vratiti,da je vise ne volim.Takodje on je imao mnogo vise da joj priusti da joj da......ja nisam imala nista.Vidjala sam je,ali bi mi tada uglavnom bilo uzasno tesko,i ona je bila uglavnom tada placljiva i nervozna,jer sam joj nedostajala.Ma ja tih godinu dana nocu uopste nisam spavala-stalno sam razmisljala kako vise nece hteti da me vidi,kako ce odbijati da dodje kod mene.Ali opet sam se trudila,kad godi bih je uzela,ja bih pozajmila od brata motor i vozila je,ili bih je vodila u setnju,kupila bih joj neku sitnicu,beznacajnu.......i mislila sam da to nista ne znaci,ali ipak znacilo je i to mnogo,cak i previse.Uvek sam njoj tako maloj ponavljala da je volim najvise na svetu.Posle tih mucnih i krvavih godinu dana,njen tata je morao da pali preko,ona je trebala da predje da zivi kod mene........e nikad necu zaboraviti kad mi je tada rekla necu ja kod tebe ti si otisla od mene i plakala za njim.To me je dotuklo,umalo da se nisam ubila tada.Ali navikla se posle bila sam uporna.....i eto vec cetiri godine skoro Bogu hvala ona je samnom,voli nas podjednako........ali meni uvek ponavlja da sam najbolja mamica na svetu....i to mi najvise u zivotu znaci.Jer sam u jednom trenutku bila sigurna da cu je izgubiti zauvek.Ali svaki trud se isplati tako i moj.zato kazem ljubav je najbitnija........zato neka se covek trudi,ako bude sedeo i cekao da mu deca sama dodju,ima da umre cekajuci ih...