LICA BLEDE
Kad smo to postali samo poluunisteni instrumenti
koji su samo jednom i samo nakratko
drzali kursa, pa odustali?!
Ne znamo tren kad se to dogodilo,
ili mozda znamo da to bese onda
kad smo shvatili da smo samo sicusne
mrljice u okanu, na planeti koja nije
nista drugo do sicusna mrljica u svemiru?!
Ali, zar i drugi nisu?
Ili, mozda onda kad nismo umeli izvaditi
balvan iz oka svoga, da bismo videli cesticu,
tek trun samo u oku onoga drugoga?!
Ili, i onda kad smo se dobro poznavali
i mogli voleti, ali nikad jedno drugom verovali?!
Ili, sto su po nama dugo padale hladne kise
pa su nam lica postala obicne hladne marionete?
A lica blede...
Da li bismo postali ovakvi kakvi jesmo
da nam se buducnost otkrila kakva ce biti
kad smo zeleli da je saznamo?
Da li bi onda proslost utisnula zig u nas,
ovaj zig koji je nepovratno utisnut?!
Onda kad smo bili mladi i osecali se slobodno
i mislili da mozemo da biramo izmedju
milion stvari, i taki prokleto sigurni da mozemo
postici sve sto pozelimo, a kako su godine
prolazile i mi shvatali da ne izgleda da nam je
zivot postao drugaciji od ma cijeg drugog?
I sad ne mozemo izbeci ovaj tren
strasni tren kad shvatimo da bismo zeleli
da je zaista bio predvidiv i obican kao bilo ciji...
.
A bili smo samo gospodari svojh misli
koje su od pakla stvarale raj, od raja pakao..
Sad su ta lica, lica neznanaca uprkos tome
sto ponekad zasija i sunce, i sija, i sija,
kao da nikad ne moze prestati, jer su nase oci
oci vuka uhvacenog u reflektore...
Lice koje dolazi nikad nije ono
koje nas je jednom napustilo...
Jer, lica blede..
(Biljana)
Kad smo to postali samo poluunisteni instrumenti
koji su samo jednom i samo nakratko
drzali kursa, pa odustali?!
Ne znamo tren kad se to dogodilo,
ili mozda znamo da to bese onda
kad smo shvatili da smo samo sicusne
mrljice u okanu, na planeti koja nije
nista drugo do sicusna mrljica u svemiru?!
Ali, zar i drugi nisu?
Ili, mozda onda kad nismo umeli izvaditi
balvan iz oka svoga, da bismo videli cesticu,
tek trun samo u oku onoga drugoga?!
Ili, i onda kad smo se dobro poznavali
i mogli voleti, ali nikad jedno drugom verovali?!
Ili, sto su po nama dugo padale hladne kise
pa su nam lica postala obicne hladne marionete?
A lica blede...
Da li bismo postali ovakvi kakvi jesmo
da nam se buducnost otkrila kakva ce biti
kad smo zeleli da je saznamo?
Da li bi onda proslost utisnula zig u nas,
ovaj zig koji je nepovratno utisnut?!
Onda kad smo bili mladi i osecali se slobodno
i mislili da mozemo da biramo izmedju
milion stvari, i taki prokleto sigurni da mozemo
postici sve sto pozelimo, a kako su godine
prolazile i mi shvatali da ne izgleda da nam je
zivot postao drugaciji od ma cijeg drugog?
I sad ne mozemo izbeci ovaj tren
strasni tren kad shvatimo da bismo zeleli
da je zaista bio predvidiv i obican kao bilo ciji...
.
A bili smo samo gospodari svojh misli
koje su od pakla stvarale raj, od raja pakao..
Sad su ta lica, lica neznanaca uprkos tome
sto ponekad zasija i sunce, i sija, i sija,
kao da nikad ne moze prestati, jer su nase oci
oci vuka uhvacenog u reflektore...
Lice koje dolazi nikad nije ono
koje nas je jednom napustilo...
Jer, lica blede..
(Biljana)
