Sjećam se da sam se još kao dijete radovala kada bih na satu vidjela
poklopljene kazaljke ili kako smo mi to zvali – ćiza. E, kad vidiš ćizu, to
je bio znak da neko sigurno misli na tebe. Ali, to se računalo samo ako
je ugledaš slučajno, a ne da zaviruješ svaki čas da sebi naštimaš dozu
radosti koju je ona nosila. Ta doza radosti, kasnije, kad sam prešla u
tinejdžersku dob, bila je veća jer tada kad vidiš ćizu, vjeruješ da na tebe
misli simpatija ili neka mladenačka ljubav.
Već odavno nisam tinjedžerka, ali uprkos tome ponekad se u meni probudi
to blesavo dijete. Dogodilo se to upravo sinoć u 23:23 sati, što je u ovom
digitalnom dobu sa satovima bez kazaljki neka moderna vrsta ćize. I bilo je
stvarno slučajno, dok sam pokušavala da započnem da pišem novu
ljubavnu priču pa bacila pogled na sat u dnu desktopa laptopa, jer su mi
oči bile već pomalo umorne.
Ugledaviši to čudnovato poklapanje sata i minuta, i plus broja tri koji je meni
uvijek bio pomalo magičan najviše zbog onog iz bajki gdje su obavezno
bila tri brata ili tri sestre, moje misli nekontrolisano poletješe njemu.
"Ovo je on, ovo sigurno on misli na mene", na usnama mi zaigra blesavi
osmijeh.
Poznavala sam ga skoro cijelih šest mjeseci, a da se zapravo nikad nismo
pogledali u oči. Upoznali smo se sasvim slučajno na jednom sajtu.
Duše su se, što bi se reklo, kliknule na prvu i iz svega se rodila virtuelna veza.
Kroz dopisivnje i razgovor na chatu, izmedju nas dvoje vremenom se razvilo
nešto jako lijepo, nježno kao proljetni cvijet.
Ali, oboje smo imali razloge zbog kojih nikad nismo smjeli ubrati taj cvijet.
Svjesni toga, svaki put kad bi stvari izmicali kontroli i kad bismo osjećali
da bi mogli ipak prekršiti pravila, kao po dogovoru smo pravili pauze
u dopisivanju da oboje malo ohladimo. A onda, nakon nekog vremena,
nastavljali smo po starom. Sve do posljednjeg puta kad smo se "čuli" a što je
bilo prije ravno četiri mjeseca.
Prvo sam mislila da je u pitanju naša uobičajena pauza, ali kako je vrijeme
prolazilo, a on se nije javljao, u meni se rodila sumnja koja se pojačala do
daske nakon što sam mu poslala dvije poruke i svojim očima se uvjerila da
su poruke vidjene, a odgovora nije bilo. Tada sam sebi rekla - stop. Kad može
on mogu i ja. Bila sam sigurna da se pojavila neka koja je zauzela moje
mjesto.
Iskreno, bilo mi je došlo da vrištim, da ga izgrebem noktima kao kakva mačka.
Onda sam počela da se tješim: Čemu živjeti u nečemu što nigdje ne vodi?
Čemu gajiti cvijet čiji miris nikad neću osjetiti? Ponavljala sam to sebi kao
mantru u svim narednim danima kad bih osjetila da mi jako nedostaje i nekako
odolijevala da mu se ponovo javim u nadi da će mi objasniti gdje je problem.
Okupirala sam se poslovima, čitala, pisala, obnovila neka stara prijateljstva
I baš kad sam se počela prilično dobro hladiti, sinoć se dogodila ta moderna
ćiza.
Pred očima mi je iskrsnulo sve ono što sam znala o njemu o čemu mi je ranije
pisao. Zamišljala sam kako svojim vještim rukama stvara magične orgonite od
svjetlucavih kristala čije mi je slike često slao, a ja se divila njegovoj vještini i
sanjala njegove spretne ruke sa elegantnim, dugim prstima. Napravio je jedan
i za nas koristeći komadiće malahita, prelijepog zelenog kristala koji je donosio
čistu ljubav i romantiku.
Iznova sam u mislima vidjela njegove oči koje sam zapravo vidjela samo na
slici, ali mi to nije predstavljalo nikakav problem da ih sanjam.
Volio je da radi noću jer mu je tada najčešće dolazila inspiracija. Sanjar kakav je
bio, znao je dok radi duboko zaroniti u misli i otići u neke daleke predjele gdje
se preplitala stvarnost sa snovima
Ugedavši poklopljene kazaljke, u meni se rodi ludačka misao da je upravo u
tom trenu napustio taj svijet i mislio baš na mene.
No, naglo je stiglo otrežnjenje. Bacila sam poslednji pogled na moderne
poklopljenje kazaljke prije nego što ih potpuno isključim iz svog života. Ko to
danas još vjeruje u njih?
Samo neizlječivi romantičari koji misle da im je sudbina naklonjena, a ja sigurno
znam da nije. Nema nikakve koristi zanositi se iluzijama. Šuti, trpi, podnosi život
takav kakav ti je. Zaboravi nadu, zaboravi snove. Nezadovoljna sobom i svojim
životom odlučim da idem na spavanje da se družim sa mračnim prikazama i
dosadnim morama. Pružim ruku da poklopim laptop. U tom trenutku zazvoni
poruka. Šta mislite ko mi se javio?
Pogledam na digitalni sat - 23:24. Po svemu sudeći došlo je novo doba.
Riada
poklopljene kazaljke ili kako smo mi to zvali – ćiza. E, kad vidiš ćizu, to
je bio znak da neko sigurno misli na tebe. Ali, to se računalo samo ako
je ugledaš slučajno, a ne da zaviruješ svaki čas da sebi naštimaš dozu
radosti koju je ona nosila. Ta doza radosti, kasnije, kad sam prešla u
tinejdžersku dob, bila je veća jer tada kad vidiš ćizu, vjeruješ da na tebe
misli simpatija ili neka mladenačka ljubav.
Već odavno nisam tinjedžerka, ali uprkos tome ponekad se u meni probudi
to blesavo dijete. Dogodilo se to upravo sinoć u 23:23 sati, što je u ovom
digitalnom dobu sa satovima bez kazaljki neka moderna vrsta ćize. I bilo je
stvarno slučajno, dok sam pokušavala da započnem da pišem novu
ljubavnu priču pa bacila pogled na sat u dnu desktopa laptopa, jer su mi
oči bile već pomalo umorne.
Ugledaviši to čudnovato poklapanje sata i minuta, i plus broja tri koji je meni
uvijek bio pomalo magičan najviše zbog onog iz bajki gdje su obavezno
bila tri brata ili tri sestre, moje misli nekontrolisano poletješe njemu.
"Ovo je on, ovo sigurno on misli na mene", na usnama mi zaigra blesavi
osmijeh.
Poznavala sam ga skoro cijelih šest mjeseci, a da se zapravo nikad nismo
pogledali u oči. Upoznali smo se sasvim slučajno na jednom sajtu.
Duše su se, što bi se reklo, kliknule na prvu i iz svega se rodila virtuelna veza.
Kroz dopisivnje i razgovor na chatu, izmedju nas dvoje vremenom se razvilo
nešto jako lijepo, nježno kao proljetni cvijet.
Ali, oboje smo imali razloge zbog kojih nikad nismo smjeli ubrati taj cvijet.
Svjesni toga, svaki put kad bi stvari izmicali kontroli i kad bismo osjećali
da bi mogli ipak prekršiti pravila, kao po dogovoru smo pravili pauze
u dopisivanju da oboje malo ohladimo. A onda, nakon nekog vremena,
nastavljali smo po starom. Sve do posljednjeg puta kad smo se "čuli" a što je
bilo prije ravno četiri mjeseca.
Prvo sam mislila da je u pitanju naša uobičajena pauza, ali kako je vrijeme
prolazilo, a on se nije javljao, u meni se rodila sumnja koja se pojačala do
daske nakon što sam mu poslala dvije poruke i svojim očima se uvjerila da
su poruke vidjene, a odgovora nije bilo. Tada sam sebi rekla - stop. Kad može
on mogu i ja. Bila sam sigurna da se pojavila neka koja je zauzela moje
mjesto.
Iskreno, bilo mi je došlo da vrištim, da ga izgrebem noktima kao kakva mačka.
Onda sam počela da se tješim: Čemu živjeti u nečemu što nigdje ne vodi?
Čemu gajiti cvijet čiji miris nikad neću osjetiti? Ponavljala sam to sebi kao
mantru u svim narednim danima kad bih osjetila da mi jako nedostaje i nekako
odolijevala da mu se ponovo javim u nadi da će mi objasniti gdje je problem.
Okupirala sam se poslovima, čitala, pisala, obnovila neka stara prijateljstva
I baš kad sam se počela prilično dobro hladiti, sinoć se dogodila ta moderna
ćiza.
Pred očima mi je iskrsnulo sve ono što sam znala o njemu o čemu mi je ranije
pisao. Zamišljala sam kako svojim vještim rukama stvara magične orgonite od
svjetlucavih kristala čije mi je slike često slao, a ja se divila njegovoj vještini i
sanjala njegove spretne ruke sa elegantnim, dugim prstima. Napravio je jedan
i za nas koristeći komadiće malahita, prelijepog zelenog kristala koji je donosio
čistu ljubav i romantiku.
Iznova sam u mislima vidjela njegove oči koje sam zapravo vidjela samo na
slici, ali mi to nije predstavljalo nikakav problem da ih sanjam.
Volio je da radi noću jer mu je tada najčešće dolazila inspiracija. Sanjar kakav je
bio, znao je dok radi duboko zaroniti u misli i otići u neke daleke predjele gdje
se preplitala stvarnost sa snovima
Ugedavši poklopljene kazaljke, u meni se rodi ludačka misao da je upravo u
tom trenu napustio taj svijet i mislio baš na mene.
No, naglo je stiglo otrežnjenje. Bacila sam poslednji pogled na moderne
poklopljenje kazaljke prije nego što ih potpuno isključim iz svog života. Ko to
danas još vjeruje u njih?
Samo neizlječivi romantičari koji misle da im je sudbina naklonjena, a ja sigurno
znam da nije. Nema nikakve koristi zanositi se iluzijama. Šuti, trpi, podnosi život
takav kakav ti je. Zaboravi nadu, zaboravi snove. Nezadovoljna sobom i svojim
životom odlučim da idem na spavanje da se družim sa mračnim prikazama i
dosadnim morama. Pružim ruku da poklopim laptop. U tom trenutku zazvoni
poruka. Šta mislite ko mi se javio?
Pogledam na digitalni sat - 23:24. Po svemu sudeći došlo je novo doba.
Riada
Poslednja izmena: