Pogledajte prilog 478719
Znaš ono kad bi prije govorili “Kad budem velik, kad odrastem, kad završim, faks, kad se zaposlim…”. E, prije je to zvučalo kao daleka budućnost u kojoj mi nismo mi nego su to tamo neki nepoznati koji su postali veliki, odrasli, završili faks, zaposlili se, itd.
I nismo se ni snašli a već smo mi ti ljudi, u glavi promaja, a starci, tetke i ostali dušebrižnici zanovijetaju “Ne priliči tvojim godinama da toliko izlaziš”, “Ja sam u tvojim godinama već svu djecu rodila”. Fraz! U čemu je problem? Problem je u tome što smo napokon svoji ljudi sa vlastitim stavovima, idejama, željama, snovima (realnim), ambicijama, mušicama, novcem! Nemamo partnera, o djeci da ne govorim.
“Trebaš naći momka/ curu.” Trebam. Kako se nalazi momak/ cura? To me je oduvijek zanimalo… Gdje se oni nalaze, da li čekaju negdje spakovani u celofanu ili vakuumirani da ih ja pronađem? Ruku na srce, onda kažemo da nam ne treba, da nam je ovako dobro, da smo samo sebi dovoljni, da uživamo, da nismo sada “za vezu”, a u biti prirodna je potreba da imaš nekoga tko će te voljeti. Da, jednostavno voljeti i biti dio tebe, tvoj oslonac i drug.
Dragi naši roditelji, tetke, bake, i ostala zabrinuta rodbino i prijatelji, snaći ćemo se mi i uozbiljit ćemo se na vrijeme- baš onda kada budemo trebali. Izlazit ćemo koliko nas volja, a kada nađemo srodnu dušu (romantika, brate) sve ćemo vas lijepo obavijestiti da vam ne stvaramo više besane noći.
Samo me brine sljedeća priča- kad ćemo se udati/ oženiti… Ne valja, brate, ni dugo hodati… Hmmm… da sumiram: trenutno nemamo nikoga jer nas nitko nije dovoljno fascinirao, a ako je onda mi nismo njega/ nju (većina nas laže kada kaže da mu ne treba nitko). Ima i onih koji su u fazi crnine, čitaj tuguju i prebolijevaju neku propalu stvar- tu ima mnogo metoda, no to je priča za sebe. Kada “nađemo” tu personu, lijepo vas molim, da nas pustite na miru. Zahvaljujem.
Znaš ono kad bi prije govorili “Kad budem velik, kad odrastem, kad završim, faks, kad se zaposlim…”. E, prije je to zvučalo kao daleka budućnost u kojoj mi nismo mi nego su to tamo neki nepoznati koji su postali veliki, odrasli, završili faks, zaposlili se, itd.
I nismo se ni snašli a već smo mi ti ljudi, u glavi promaja, a starci, tetke i ostali dušebrižnici zanovijetaju “Ne priliči tvojim godinama da toliko izlaziš”, “Ja sam u tvojim godinama već svu djecu rodila”. Fraz! U čemu je problem? Problem je u tome što smo napokon svoji ljudi sa vlastitim stavovima, idejama, željama, snovima (realnim), ambicijama, mušicama, novcem! Nemamo partnera, o djeci da ne govorim.
“Trebaš naći momka/ curu.” Trebam. Kako se nalazi momak/ cura? To me je oduvijek zanimalo… Gdje se oni nalaze, da li čekaju negdje spakovani u celofanu ili vakuumirani da ih ja pronađem? Ruku na srce, onda kažemo da nam ne treba, da nam je ovako dobro, da smo samo sebi dovoljni, da uživamo, da nismo sada “za vezu”, a u biti prirodna je potreba da imaš nekoga tko će te voljeti. Da, jednostavno voljeti i biti dio tebe, tvoj oslonac i drug.
Dragi naši roditelji, tetke, bake, i ostala zabrinuta rodbino i prijatelji, snaći ćemo se mi i uozbiljit ćemo se na vrijeme- baš onda kada budemo trebali. Izlazit ćemo koliko nas volja, a kada nađemo srodnu dušu (romantika, brate) sve ćemo vas lijepo obavijestiti da vam ne stvaramo više besane noći.
Samo me brine sljedeća priča- kad ćemo se udati/ oženiti… Ne valja, brate, ni dugo hodati… Hmmm… da sumiram: trenutno nemamo nikoga jer nas nitko nije dovoljno fascinirao, a ako je onda mi nismo njega/ nju (većina nas laže kada kaže da mu ne treba nitko). Ima i onih koji su u fazi crnine, čitaj tuguju i prebolijevaju neku propalu stvar- tu ima mnogo metoda, no to je priča za sebe. Kada “nađemo” tu personu, lijepo vas molim, da nas pustite na miru. Zahvaljujem.