Uz obilatu pomoc Vikipedije prenosim sebi i drugim malo znanja o najljepsoj zivotinji na nasoj planeti...
Po meni najljepsoj domacoj zivotinji...K O NJ U ...
Konji su tipične životinje koje žive u krdima.
U krdu vlada jasno uspostavljen hijerarhijski red. Kod promjene strukture krda, kada se, na primjer, krdu pridruži nova životinja ili ga napusti dotadašnji član, ponovo se uspostavlja hijerarhija.
Ovo se najčešća događa govorom tijela, kao što je prijeteće ponašanje, ali ako to nije dovoljno, i ugrizima i ritanjem.
Redosljed na hijerarhijskoj ljestvici mogu, osim toga, dovesti u pitanje i odrastajući mladunci koji tokom svog razvoja mijenjaju i mjesto na toj ljestvici. Pri tome se često može vidjeti da mladunci niže rangirane kobile jednako tako dobivaju niže rangiran položaj u krdu, dok mladunci više rangirane kobile također imaju veće izglede na viši položaj.
Tipično njušenje pastuha u blizini plodne kobile
U životu na slobodi krdo se sastoji od više kobila, među njima je jedna kobila - predvodnica, te njhovih mladunaca i jedan pastuh predvodnik.
Kobila predvodnica vodi krdo na pašu i pojilo, a i određuje kad treba krenuti i kuda ići. To je često neugledna jedinka koja se zadržava malo po strani od krda.
Za razliku od nje, pastuh je impozantna pojava obilježena tragovima mnogih bitki za vodeće mjesto u krdu. On je zadužen za obranu krda od grabljivica i za davanje svojih gena slijedećim generacijama krda.
Kod bijega, kobila predvodnica vodi krdo, a pastuv trči na začelju krda kako bi tjerao dalje zaostale članove. Po pravilu, kobile cijeli život ostaju u istom krdu, dok mlade ždrijepce pastuh protjera iz krda kad dosegnu polnu zrelost.
Takvi ždrijepci oforme svoje mladenačke zajednice. U tim zajednicama oni međusobno odmjeravaju snage i vježbaju, kako bi jednog dana, izazivanjem na borbu jednog pastuva predvodnika i pobjedom nad njim, preuzeli njegovo mjesto u krdu.
Ponekad se neke kobile odvoje iz postojećeg krda i s mladim pastuvom formiraju novo krdo.
Kao stanovnik stepe konj je, za razliku od magaraca, životinja čiji je prvi instinkt da opasnost pokuša izbjeći brzim bjegom. U držanju konja kao domaće ili radne životinje, prevladavaju kobile i kastrirani konji. Oni se u većini slučajeva bez problema uklope u manje vise pretvore u novo postojece krdo.
Pastuv se smatra vrlo neuračunljivim, prije svega zbog snažnog nagona za parenjem, a ponekad i zbog agresivnosti postojanj hormonima.
Ako pastuv nanjuši kobilu koja se tjera, pokušat će sve da dođe do nje. Pri tome se, ako ograda oko pašnjaka ili u štali nije primjerena, pastuv se pri tome često povrijedi. Zbog toga se uglavnom drže na vlastitim pašnjacima ili u odvojenim štalama.
Divlji konji oblik od kojeg potiču današnji domaći konji, su *domesticirani prvi put u centralnoj Aziji, vjerojatno oko 3000 godina p.n.e., ma da se provlaci i podatak od 5.000 godina p.n.e. Postoje različite teorije o tome, kada i gdje je čovjek prvi put koristio konja. Zadnja istraživanja, koja se temelje na uspoređivanju mitohondrijskog DNK današnjih domaćih konja i fosila izumrlih vrsta, upućuju na odgovor, da se *domesticiranje konja odvijalo na više mjesta, nezavisno jedno od drugih. Bitna saznanja za takav zaključak je širina genetičkih varijacija, koja je u obje testirane skupine bila jednako velika.
Da se *domesticiranje odvilo samo na jednom mjestu, kod domaćih konja bi se mogla očekivati puno manja širina genetičkih varijacija.
Pored toga, testovima je utvđeno da su neke izumrle vrste bliže srodne današnjim vrstama, nego što su neke vrste domaćih konja međusobno srodne. Istraživanja mitohondrijskog DNK, provedena 2002. pokazala su, da je *domesticirano najmanje 77 osnovnih tipova kobila u različitim područjima zemlje nezavisno jedno od drugog, što je bitno više nego kod drugih vrsta domaćih životinja.
*Domesticiranje konja donijelo je narodima izvanredne prednosti. Mogle su se u puno kraćem vremenu prijeći velike udaljenosti, što je olakšalo održavanje velikih carstava. Pored toga, kao što je to u nekim krajevima i danas običaj, koristilo ih se za hranu, a bili su i dragocjeni pomagači u ratnim pohodima. Neke nove napadačke i ratne tehnike postale su moguće tek uz korištenje konja.
Rani nomadski narodi centralne Azije, iz kojih su kasnije proizašli mnogi narodi ratnika konjanika, "pronašli" su sedlo i drugu jahaču opremu još u trećem vijeku pr.HRISTA. Kasnije grčki istoricar Strabon izvještava o izuzetnom jahačkom umijeću Skita.
Ostaci konja dokazani su u srednjoj Europi od starog kamenog doba, i nastavljaju se i u vremenu nakon ponovnog širenja šuma iza zadnjeg ledenog doba.
No, vrijeme od kad je konj *domesticiran u Evropi je sporno, jer je teško razlikovati kosti divljih od kosti *domesticiranog konja.
Korištenje konja kao radne životinje postalo je moguće tek u srednjem vijeku, s pronalaskom primjerene pluga.
Do tada su u poljoprivredi korišteni samo volovi. Ranije uobičajena oranj je konjima kod vuče većih tereta presjecala dovod vazduha, pa se moglo koristiti samo za vuču lakih kola.
Razvoj adekvatne oracke opreme omogućio je korištenje konja na primjer za vuču pluga.
Kako konji imaju bitno veći radni potencijal od volova, to je značilo revoluciju u poljoprivredi.
U srednjem vijeku je konj kao jahaća životinja bila dostupna gotovo isključivo plemstvu.
Korištenje jahača u bitkama dovelo je do razvoja sloja vitezova. Iz te prvobitno samo vojno korištene vještine jahanja kasnije se razvila klasična dvorska umjetnost jahanja.
U tom razdoblju se počinje snažnije razvijati konjogojstvo, jer su mnogi vladari željeli ukrasiti svoje dvorove naročito plemenitim konjima.
S druge strane, kako su vitezovi zbog oklopa postajali sve teži, bili su potrebni i sve krupniji, grublje građeni konji.
Na američkom kontinentu nije bilo *domesticiranih konja.
U Americi su, doduše, živjeli divlji konji, no izumrli su prije mogućeg *domesticiranja. Tek Evropljani dovode u Ameriku domaće konje.
Neki konji su u sjevernoj Americi odbjegli, i na slobodi formirali krda mustanga. Tako su Indijanci prvi put sreli konje.
Taj kontakt radikalno mijenja način života nekih plemena. Prije svega narodi koji su živjeli u preriji mogli su uz pomoć brzine konja uloviti više bizona, a veća pokretljivost im je povećala lovišta.
Toplokrvni konji su plemeniti, rasni i temperamentni, dok su hladnokrvni veći i snažniji.
Toplokrvni konji se koriste u sportu, dok se hladnokrvni konji koriste za rad.
Po meni najljepsoj domacoj zivotinji...K O NJ U ...
Konji su tipične životinje koje žive u krdima.
U krdu vlada jasno uspostavljen hijerarhijski red. Kod promjene strukture krda, kada se, na primjer, krdu pridruži nova životinja ili ga napusti dotadašnji član, ponovo se uspostavlja hijerarhija.
Ovo se najčešća događa govorom tijela, kao što je prijeteće ponašanje, ali ako to nije dovoljno, i ugrizima i ritanjem.
Redosljed na hijerarhijskoj ljestvici mogu, osim toga, dovesti u pitanje i odrastajući mladunci koji tokom svog razvoja mijenjaju i mjesto na toj ljestvici. Pri tome se često može vidjeti da mladunci niže rangirane kobile jednako tako dobivaju niže rangiran položaj u krdu, dok mladunci više rangirane kobile također imaju veće izglede na viši položaj.
Tipično njušenje pastuha u blizini plodne kobile
U životu na slobodi krdo se sastoji od više kobila, među njima je jedna kobila - predvodnica, te njhovih mladunaca i jedan pastuh predvodnik.
Kobila predvodnica vodi krdo na pašu i pojilo, a i određuje kad treba krenuti i kuda ići. To je često neugledna jedinka koja se zadržava malo po strani od krda.
Za razliku od nje, pastuh je impozantna pojava obilježena tragovima mnogih bitki za vodeće mjesto u krdu. On je zadužen za obranu krda od grabljivica i za davanje svojih gena slijedećim generacijama krda.
Kod bijega, kobila predvodnica vodi krdo, a pastuv trči na začelju krda kako bi tjerao dalje zaostale članove. Po pravilu, kobile cijeli život ostaju u istom krdu, dok mlade ždrijepce pastuh protjera iz krda kad dosegnu polnu zrelost.
Takvi ždrijepci oforme svoje mladenačke zajednice. U tim zajednicama oni međusobno odmjeravaju snage i vježbaju, kako bi jednog dana, izazivanjem na borbu jednog pastuva predvodnika i pobjedom nad njim, preuzeli njegovo mjesto u krdu.
Ponekad se neke kobile odvoje iz postojećeg krda i s mladim pastuvom formiraju novo krdo.
Kao stanovnik stepe konj je, za razliku od magaraca, životinja čiji je prvi instinkt da opasnost pokuša izbjeći brzim bjegom. U držanju konja kao domaće ili radne životinje, prevladavaju kobile i kastrirani konji. Oni se u većini slučajeva bez problema uklope u manje vise pretvore u novo postojece krdo.
Pastuv se smatra vrlo neuračunljivim, prije svega zbog snažnog nagona za parenjem, a ponekad i zbog agresivnosti postojanj hormonima.
Ako pastuv nanjuši kobilu koja se tjera, pokušat će sve da dođe do nje. Pri tome se, ako ograda oko pašnjaka ili u štali nije primjerena, pastuv se pri tome često povrijedi. Zbog toga se uglavnom drže na vlastitim pašnjacima ili u odvojenim štalama.
Divlji konji oblik od kojeg potiču današnji domaći konji, su *domesticirani prvi put u centralnoj Aziji, vjerojatno oko 3000 godina p.n.e., ma da se provlaci i podatak od 5.000 godina p.n.e. Postoje različite teorije o tome, kada i gdje je čovjek prvi put koristio konja. Zadnja istraživanja, koja se temelje na uspoređivanju mitohondrijskog DNK današnjih domaćih konja i fosila izumrlih vrsta, upućuju na odgovor, da se *domesticiranje konja odvijalo na više mjesta, nezavisno jedno od drugih. Bitna saznanja za takav zaključak je širina genetičkih varijacija, koja je u obje testirane skupine bila jednako velika.
Da se *domesticiranje odvilo samo na jednom mjestu, kod domaćih konja bi se mogla očekivati puno manja širina genetičkih varijacija.
Pored toga, testovima je utvđeno da su neke izumrle vrste bliže srodne današnjim vrstama, nego što su neke vrste domaćih konja međusobno srodne. Istraživanja mitohondrijskog DNK, provedena 2002. pokazala su, da je *domesticirano najmanje 77 osnovnih tipova kobila u različitim područjima zemlje nezavisno jedno od drugog, što je bitno više nego kod drugih vrsta domaćih životinja.
*Domesticiranje konja donijelo je narodima izvanredne prednosti. Mogle su se u puno kraćem vremenu prijeći velike udaljenosti, što je olakšalo održavanje velikih carstava. Pored toga, kao što je to u nekim krajevima i danas običaj, koristilo ih se za hranu, a bili su i dragocjeni pomagači u ratnim pohodima. Neke nove napadačke i ratne tehnike postale su moguće tek uz korištenje konja.
Rani nomadski narodi centralne Azije, iz kojih su kasnije proizašli mnogi narodi ratnika konjanika, "pronašli" su sedlo i drugu jahaču opremu još u trećem vijeku pr.HRISTA. Kasnije grčki istoricar Strabon izvještava o izuzetnom jahačkom umijeću Skita.
Ostaci konja dokazani su u srednjoj Europi od starog kamenog doba, i nastavljaju se i u vremenu nakon ponovnog širenja šuma iza zadnjeg ledenog doba.
No, vrijeme od kad je konj *domesticiran u Evropi je sporno, jer je teško razlikovati kosti divljih od kosti *domesticiranog konja.
Korištenje konja kao radne životinje postalo je moguće tek u srednjem vijeku, s pronalaskom primjerene pluga.
Do tada su u poljoprivredi korišteni samo volovi. Ranije uobičajena oranj je konjima kod vuče većih tereta presjecala dovod vazduha, pa se moglo koristiti samo za vuču lakih kola.
Razvoj adekvatne oracke opreme omogućio je korištenje konja na primjer za vuču pluga.
Kako konji imaju bitno veći radni potencijal od volova, to je značilo revoluciju u poljoprivredi.
U srednjem vijeku je konj kao jahaća životinja bila dostupna gotovo isključivo plemstvu.
Korištenje jahača u bitkama dovelo je do razvoja sloja vitezova. Iz te prvobitno samo vojno korištene vještine jahanja kasnije se razvila klasična dvorska umjetnost jahanja.
U tom razdoblju se počinje snažnije razvijati konjogojstvo, jer su mnogi vladari željeli ukrasiti svoje dvorove naročito plemenitim konjima.
S druge strane, kako su vitezovi zbog oklopa postajali sve teži, bili su potrebni i sve krupniji, grublje građeni konji.
Na američkom kontinentu nije bilo *domesticiranih konja.
U Americi su, doduše, živjeli divlji konji, no izumrli su prije mogućeg *domesticiranja. Tek Evropljani dovode u Ameriku domaće konje.
Neki konji su u sjevernoj Americi odbjegli, i na slobodi formirali krda mustanga. Tako su Indijanci prvi put sreli konje.
Taj kontakt radikalno mijenja način života nekih plemena. Prije svega narodi koji su živjeli u preriji mogli su uz pomoć brzine konja uloviti više bizona, a veća pokretljivost im je povećala lovišta.
Toplokrvni konji su plemeniti, rasni i temperamentni, dok su hladnokrvni veći i snažniji.
Toplokrvni konji se koriste u sportu, dok se hladnokrvni konji koriste za rad.
