"Jutros, kraljice moja,

[Taisa]

Jedna za sve

"Najbolje znana ljubljena jedva je vidljiva
Ali njena se pratnja pojavljuje u haljinama otužnim
Da bi oduzela sve tijelu i ostavila sve srcu
Prva je i sama zatočena
Kao na dnu dana crnog, lažno sunce od munja
Kao u svježoj travi uporan potok
Najljepša ga sniva gdje vid je uzaludan
Bez koprene, bez tajni, ali prisan razlog
Sve snage mog života bez ijednog napora
Ali njene pratilice, ali njene slike gomilice
Česljaju se umiljato i brzaju trkom
Njene slobodne grudi miješaju ulicu s vječnim

I njene drazi opravdavaju jedinu mogucu ljubav.

(Paul Eluard, prevod: D. Ivanišević)

 

[Taisa]

"....znam da je bilo malo ljubavnog
u toj kratkoj epizodi
koja je zivjela na vasim usnama

predivna gospodjo
vi ste taj ulazak u ozbiljno neozbiljno shvatili
a meni su se otvarali vidici
meni su u ocima planule zore lomeci mi srce
na beskrajnim zvucima
vasa lomna bojazljivost u velovima snova

i vjerujte
ja danas strepim nad svakim budjenjem............." (Ž.KRZNARIĆ)

 

[BECARAC]

kada su ustajali čestiti građani na dnevne poslove,
i kad su prestali lajati crni psi mojih žudnja,
polumrtvog tela od ružne noći,
sa razrivenom dušom od nesna i nemilosti,
videh te opet,
u snu! " (D. Mitrinović, SAN)

O neostvarenim ljubavima, kojih se san seća ponekad, san iz koga ne želite da se probudite....

ili

samo san iz koga ne želite da se probudite.

O tome


Ovom temom,
i plitkom i licnom,
prezvakanom
kroz strofe i strofe,
k'o pesnicka veverica vicno
vrteh se i vrtecu se opet.
"Ona" i "on" balada je sva.
Nisam uzasno nov ja.
Uzasano to je
sto "on" - sad sam ja
i sto je "ona" - moja.

V Majakovski

 

[Taisa]

"iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolaziš
zašto nisi kao i sve druge žene
koje prodju kao sjene
čija se ni imena ne pamte
čiji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom

iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomiš na dijelove
i noći mi pretvaraš u dane

koja si ti žena
kad mi pola života u tebe stane
zbog koje žalim
sve ovo sto prebrzo ide
što su jeseni bliže
i što mi se suze vide prvi puta

jedino si s neba mogla doći
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam

iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim"
(Željko Krznarić)

 

[Taisa]

"Ne plači, mala moja, ima dana pred tobom
Prvi put kažes zbogom,
pa je tesko...

Znam.

Ne plači, mila moja, mnogo boljeg te čeka
Život nas, kao rijeka,
nosi dalje sad

Moje igre su teške, ne znam ljubav da dam
Volim stvari daleke
i tražim ih sad

Ne plači, dušo moja, nek' te muzika tješi
I makar ti se smiješi...
kad ne mogu ja

I makar ti se smiješi... Kad ne mogu ja.

Kad ne mogu ja...

Kad ne mogu ja."
(stihovi i muzika:
Arsen Dedic)

 

[Taisa]

"Smrtniku nisu dana mnoga ljeta
da se po svijetu šarenome šeta,
da gleda ladje, trgove, zvonike,
izloge tudje, žene, stare slike.


Sve naglo prodje, sve se brzo stiša,
i dodje jesen u srce i kiša.
Koljena klonu, oči trnu, pluća
gasnu ko sanje, kao nadahnuća.
I trudan putnik padne pokraj plota
slušajuć žubor stotine života" (G.KRKLEC)

 

[Taisa]

"Sad si moja. U mom je snu dio tvog sna.
Sad spava i ljubav i bol i tezina sva.

Noc je sisla na nevidljivim kotacima,
I ti, jedina, snivas u meni poput jantara.

Nitko drugi, ljubavi moja, nece spavati u mojim snovima.
Podji, podjimo zajedno, preko voda vremena,
Nitko osim tebe nece putovati sa mnom preko sjena,
Ni sunce, ni mjesec — samo ti, moja zimzelena.

Iz tvojih ruku, sa tvojih mekih otvorenih dlanova
Njezne pjesme padaju i nestaju kao kapi,
Sklopila si svoje oci, poput siva krila dva,

Dok ja plutam vodom koja tece, koja me odnosi:
A u svojoj sudbi vrti se noc, zemlja, vjetar —
Ja sam bez tebe, sâm, samo tvoj san. "
​

(NERUDA)

 

[Taisa]

"LIJEČNIK KOD SIROMAHA

Kratkovidan gospodin s hladnim mekanim prstima
sto hlade kao kamfor topla usjana rebra:
s gumenim cijevima od kaučuka i srebra
pipa znojno meso po stegnu i na krstima.

On ima rukavice od jelenje koze skupe
i njega vani ceka vlastita karuca.
Svjetluca staklo cvikera i hladno paluca,
sve tajne tijela Njemu su prozirne i glupe.

Oprali su pred Njim sve stolce i daske poda
te ribahu dugo lavor pepelom i pijeskom;
svjetlucaju case svecanim blijeskom,
citava kuca plaho i oprezno na prstima hoda.

Zena se stidi; drsce u ruci platno gruboga rucnika
od muke se znoji za bijedu sobe, prnje traljave.
U ocima toga stranca sve su stvari kaljave:

on misli na svoje lovacke blistave puske,
na zeca na livadi, na vlagu pasje njuske,
na odmor poslije rucka: stolice od slame,
na drugove, na ruze, perunike, ciklame,
na smjesak lutke: mlade u bjelini dame."


Miroslav Krleza

 

[Taisa]

"Bezimena

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene vec se rdjom zute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotnicke pute.

Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oci. Noc je. Topla. Plava.
Tako je tesko kada stvari sute
i kad se mijesa proslost, san i java.

Pa gasim staru lampu, sklapam oci.
Nitko mi nece u posjete doci,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena.

Naslonim glavu na krilo samoci
i slusam zvizduk vlakova u noci.
— O, gdje si sada, gdje si, Bezimena?"

(G.KRKLEC)

 

[Taisa]

".......................................
Na polju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Ko drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila ko vrt jedan,
Gdje je ko potok tekla sreća krotka.

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće
Mi, djeca, sjeli kao kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk, i dim se koluta;
Njegova mis'o nadaleko luta,
I pogled budi sanjiv, blag, i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže,
Ko simvol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - 'Petar!'
- Usklikne otac: - 'on je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!' I mi svi, ko vjetar,

Trči i vrata prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sa novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto -
Sučući brke, stari susjed vješto
počo bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi,
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar ko sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počo, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...
............................................................" (ŠANTIĆ)

 

[Nemir]

Znadem za neme sutone,
Kad sav šum zemlje nestane -
Gde srce za čas prestane,
A duša zavek utone.

Znadem za noći zvezdane,
Gde se sva svetlost prolije,
Da čašu tuge dolije,
Prokaže bola bezdane.

Znam ljubav kad se useli
U srca sjajne palače,
Pa tužna pesma rasplače,
Radosna pesma ucveli.

Znadem za čase čamotne,
Jeseni gorke, zgružene:
Sve stvari stoje združene,
Samo su duše samotne.

Dučić ...

 

[Taisa]

Znadem za neme sutone,
Kad sav šum zemlje nestane -
Gde srce za čas prestane,
A duša zavek utone.

Znadem za noći zvezdane,
Gde se sva svetlost prolije,
Da čašu tuge dolije,
Prokaže bola bezdane.

Znam ljubav kad se useli
U srca sjajne palače,
Pa tužna pesma rasplače,
Radosna pesma ucveli.

Znadem za čase čamotne,
Jeseni gorke, zgružene:
Sve stvari stoje združene,
Samo su duše samotne.

Dučić ...

DIVNO!

 

[Insolitus]

ja zelim da zaspim u javu....

 

[Taisa]

"SUSRET

O Bezimena, mi cemo se sresti
jedanput negdje na dalekoj cesti,
bjegunci bijedni, beskucnici raja,
bez praga rodnog i bez zavicaja.

I nase oci, nekad zive vatre,
kruzit ce tudjim krajem ko da snatre.
Nas susret bit ce samo ruku stisak.

Trenutak sutnje. Pozdrav. Ili vrisak?
Krvavi vrisak, sto su prosli dani
i sto smo na tom strasnom putu strani."

[ Gustav Krklec ]

 

[Nemir]

RIMLJANI
Staro se carstvo prostire od planina sa istoka
Od planina sa istoka do ostrih morskih hridina
Gde stize svetlost nebeska, gde stize ljubav bozija.

Cuvari dalekih granica javljaju preko glasnika
Juzna plemena ratnicka su stigla ispod zidina
I sve je vise varvara, a sve je manje Rimljana.

Polazim teska koraka
Srcem trgujem ispod oblaka
Oci ti ne pokazujem
Vidim, ne gledam, samo osecam.

**************************************************