Toliko puta sam taj savet dobila, ne zna se broja više. Jutro će promeniti sve. Jutro je pametnije od večeri. Toliko puta sam legla sa nadom, a ustala bez nje. Toliko puta rešila da prespavam, da i meni dođe ta jutarnja pamet. I ništa... Legnem, ustanem, legnem bez rešenja, ustanem sa tornadom u glavi, legnem sa pitanjem, ustanem sa još deset. Java me muči, snovi me muče, nekad nemam snage da se borim ni sa jednim ni sa drugim, često nemam ni volje, predugo se borim. Tražim taj mir koji sam izgubila, onaj mir u duši koji te gura da se smeješ, da dišeš, da se boriš sa nedaćama, da veruješ, da se raduješ svemu što imaš... A nosim sa sobom teret, onaj koji sedi na grudima i ne da da udahneš punim plućima, ne da da se nadaš da će sutra sve biti bolje i lakše, da ćeš zaista ustati pametnija i da će život opet biti tvoj, da će osmeh postati opet iskren, da će sreća opet biti prirodno stanje... Treba mi neko da me prostrese i pokrene me, da me probudi i izbaci iz te patetike u koju sam upala. Ali ko da mi ruku pruži kad ja stalno glumim da sam dobro? Ko, kad svi oko mene imaju veće probleme, težu prošlost, neizvesniju budućnost? Lako je meni! Tako je lako meni....
Ko zna, možda baš ovo sutrašnje jutro zaista promeni sve!
Ko zna, možda baš ovo sutrašnje jutro zaista promeni sve!
Poslednja izmena: