Lep je ovaj naš blogovski običaj da svakog jutra i večeri šaljemo lepe sličice jedni drugima uz porukice "dobro jutro, lep dan želim" ili "laku noć, neka su ti mirni snovi". baš mi se to svidja. Nekako je milo, prisno, porodično, prijateljski...........a najbolje je što potiče od ljudi koji vole reč da pročitaju ili napišu, znaju da cene njenu vrednost, a bogami i barataju njima kao žongleri.
Jutros dobih ružu za dobro jutro. Svima je postalo jasno da volim ruže. Ma kako sam je videla poče priča u glavi. Priča o mom jutru. Uh, meni tako svojstven običaj. Gde bi mi kraj bio da sam sve svoje priče mogla da zapišem. Imala bih hiljade priča. Ali, ovu ću zapisati................
Ustajem jako rano, kao po običaju. Psi čuju moje korake, a i inače kao da znaju da gledaju na sat, te se raduju, sapliću, preskaču jedno preko drugog. Otvaram vrata i oni kao tanad izleću napolje. Meš spava napolju ali devojke, Maza i Maša spavaju u kući. Onda on presreće Mašu, kao ne da joj da izadje, ona se meni žali na mušku grubost...........malo podviknem i sve se smiri.
Maca je rekao da će malo odspavati ovog jutra, da mu ne kuvam kafu. Premor materijala, znam, neka ga neka odmori. Zato sam u ovo lepo letnje jutro sama. Skuvam kaficu, u veliku šolju, ogrnem kućnu haljinu i sednem na trem. Sve je rosno, nežno, umiveno. Trava jarko zelena, vlažna a moje ruže ...........nekako mlade, odmorne. Mir, tišina koja miriše. Samo se čuje žubor vode koji me tako umiruje. Pogledom kružim po dvorištu, prazne glave, bez misli, samo osećam ovo jutro. U celom telu je jutro. Pogled mi pade na kamenom popločan deo dvorišta. Kamen je mokar. Ovo nije rosa, pomislim, mora da je skoro padala kišica. Ustajem i polazim prema cveću. To mi je običaj da sve ujutru obidjem. Ne znam zašto to radim, ali mislim da mojim biljkama prija. Svaki žbun zagledam, progovorim po neku reč, kažem kako je lepa.......verovatno delujem kao lujka, ali me to ne brine. Ih, da sam radila samo ono što su drugi smatrali normalnim, verovatno bih postala nenormalna. I tako, ustajem, ustaju i ova moja tri zvera, idu za mnom u koloni, njuškaju gde ja dotaknem, imitiraju me dušice moje. Pogledam ruže.........a one prelepe, sa kristanim kapljicama po nežnim laticama. Poče sunce da lagano obasjava krovove i prolazi kroz one kapi, daje svetlost neku..........ma kao da nije sa ovoga sveta. Igraju se sunčevi zraci kroz krošnje, plešu, skrivaju se i u toj igri verovatno ožedne, te dodju da popiju malo vode sa mokrih cvetova. Kako se približe, tako njihova svetlost prolazi kroz kapi, a boja cveta daje nijanse toj famoznoj, svemogućoj kapi vode koja život znači. Stotine kapi raznih boja stade mi u oko, ispuni sva moja čula. Samo to vidim, ništa drugo. prepustim se toj osećaju blaženstva, osećaju da sam tako mala i nebitna pred ovom lepotom.....Stojim na travnjaku sa mokrim nogama od rosne trave i vidim i osećam........i sretna sam što imam dar da u ovome uživam. Prelepo jutro.........moje jutro....i vaše

Jutros dobih ružu za dobro jutro. Svima je postalo jasno da volim ruže. Ma kako sam je videla poče priča u glavi. Priča o mom jutru. Uh, meni tako svojstven običaj. Gde bi mi kraj bio da sam sve svoje priče mogla da zapišem. Imala bih hiljade priča. Ali, ovu ću zapisati................
Ustajem jako rano, kao po običaju. Psi čuju moje korake, a i inače kao da znaju da gledaju na sat, te se raduju, sapliću, preskaču jedno preko drugog. Otvaram vrata i oni kao tanad izleću napolje. Meš spava napolju ali devojke, Maza i Maša spavaju u kući. Onda on presreće Mašu, kao ne da joj da izadje, ona se meni žali na mušku grubost...........malo podviknem i sve se smiri.
Maca je rekao da će malo odspavati ovog jutra, da mu ne kuvam kafu. Premor materijala, znam, neka ga neka odmori. Zato sam u ovo lepo letnje jutro sama. Skuvam kaficu, u veliku šolju, ogrnem kućnu haljinu i sednem na trem. Sve je rosno, nežno, umiveno. Trava jarko zelena, vlažna a moje ruže ...........nekako mlade, odmorne. Mir, tišina koja miriše. Samo se čuje žubor vode koji me tako umiruje. Pogledom kružim po dvorištu, prazne glave, bez misli, samo osećam ovo jutro. U celom telu je jutro. Pogled mi pade na kamenom popločan deo dvorišta. Kamen je mokar. Ovo nije rosa, pomislim, mora da je skoro padala kišica. Ustajem i polazim prema cveću. To mi je običaj da sve ujutru obidjem. Ne znam zašto to radim, ali mislim da mojim biljkama prija. Svaki žbun zagledam, progovorim po neku reč, kažem kako je lepa.......verovatno delujem kao lujka, ali me to ne brine. Ih, da sam radila samo ono što su drugi smatrali normalnim, verovatno bih postala nenormalna. I tako, ustajem, ustaju i ova moja tri zvera, idu za mnom u koloni, njuškaju gde ja dotaknem, imitiraju me dušice moje. Pogledam ruže.........a one prelepe, sa kristanim kapljicama po nežnim laticama. Poče sunce da lagano obasjava krovove i prolazi kroz one kapi, daje svetlost neku..........ma kao da nije sa ovoga sveta. Igraju se sunčevi zraci kroz krošnje, plešu, skrivaju se i u toj igri verovatno ožedne, te dodju da popiju malo vode sa mokrih cvetova. Kako se približe, tako njihova svetlost prolazi kroz kapi, a boja cveta daje nijanse toj famoznoj, svemogućoj kapi vode koja život znači. Stotine kapi raznih boja stade mi u oko, ispuni sva moja čula. Samo to vidim, ništa drugo. prepustim se toj osećaju blaženstva, osećaju da sam tako mala i nebitna pred ovom lepotom.....Stojim na travnjaku sa mokrim nogama od rosne trave i vidim i osećam........i sretna sam što imam dar da u ovome uživam. Prelepo jutro.........moje jutro....i vaše
