Junaci klasičnih ruskih romana

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Lada

Legenda
Poruka
52.167
U ovim remek-delima svetske književnosti otkrićete kako su ruski klasičari koristili pozadinu stvarnog sveta da stvore čitave mehanizme poređenja i prikažu humor, čistotu i užas unutrašnjeg bića čoveka.
Ruski pisci se nalaze na bukvalno svakoj listi ljubitelja umetnosti lepe reči. Bilo da ste rusofil ili ne, ne možete osporiti vrednost neponovljivih klasika ruske književnosti. Ruski klasični pisci pripadaju grupi posebnih stvaralaca čije reči otvaraju mnoga pitanja, a ipak nose univerzalne poruke prijemčive i savremenom čitaocu.
Predstavlja koji su to najpoznatiji ruski pisci i najznačajnija dela ruske književnosti koja povezuje odlično ispripovedana priča, originalnost i maštovitost na najvišem nivou i sposobnost da magnetski uvuku čitaoce u svet između korica. Ove knjige pokrenuće u vama brojna životna pitanja, podstaći će vaš unutrašnji rast i večno vam se urezati u pamćenje
 
Rat i mir, Lav Nikolajevič Tolstoj
Knjiga „Rat i mir“ po mišljenju mnogih kritičara predstavlja jednu od najboljih knjiga svih vremena, i to ne samo u ruskoj već i u svetskoj književnosti. Najpre je izdata u „Ruskom vesniku“ između 1865. i 1869. godine, da bi kasnije bila objavljena u posebnom izdanju u četiri toma.

Poznato je da je Lav Nikolajevič Tolstoj insistirao na tome da „Rat i mir“ nije roman već knjiga. Odustavši od tipične romaneskne forme, u ovom remek-delu on je ostvario sintezu gotovo svih žanrovskih varijanata.
U „Ratu i miru“ je opisano rusko društvo tokom Napoleonove ere, i to obe sfere epohe – rat i život u pozadini. Veliki broj likova, što istorijskih što fikcionalnih mnogim čitaocima predstavlja glavni izazov kada se upuste u čitanje ovog dela

Poneki citati:
Rat-i-mir0-1000x0-000012919924847.jpg


  • Ako jeste: koliko glava – toliko umova, onda: koliko je srca – toliko je vrsta ljubavi.
  • Ako želiš da budeš srećan – budi.
  • Bojimo se samo onoga što volimo.Često čujemo kako mladost kaže: ne želim da živim razumom drugoga, hoću da razmislim sam. A čemu razmišljati o onome što je poznato. Uzmi ono što je gotovo i idi dalje. U tome je snaga čovečanstva.
  • Čovek je kao razlomak čiji je brojilac ono što on jeste, a imenilac ono što misli o sebi. Što je imenilac veći, razlomak je manji.


  • Daj više odmora jeziku nego rukama.
 
U centru zbivanja su pak četiri porodice: Bolkonski, Rostovi, Kuragini i Bezuhovi i preplitanje njihovih života sa ruskom istorijom u periodu od 1805. do 1813. godine. Tolstoj prati planove i živote ovih porodica, kako na frontu tako i u prestoničkim salonima, opisuje njihove ljubavi, veridbe, venčanja, neverstva, različite avanture, dvoboje, uspehe i krize, bolesti i smrti. Zbog toga ova knjiga ima osobenost porodične hronike.

Upravo kroz opise petrogradskih salona i moskovskih balova, i odnose frankofonskih i germanofilskih grupacija prema ruskom dvoru prikazana je panorama ruskog života, kako u prestonici tako i u provinciji.

U knjizi se pokreću brojna socijalna pitanja: kriza plemićkog poseda, degeneracija aristokratske porodice, problem vojne birokratije, seljačko pitanje. Prikazana je sudbina plemićke inteligencije i njen razvojni put od prosvetiteljstva, preko masonstva do dekabrističkog pokreta.
„Rat i mir“ je jedinstven prikaz ljudskih sudbina i toga kako istorijski događaji zapravo lišavaju pojedinca svakog značajnijeg slobodnog izbora, te kako istorija određuje njegovu sreću ali i tragediju.
 
Zločin i kazna, Fjodor Mihailovič Dostojevski

Roman”Zločin i kazna“ Fjodora Mihailoviča Dostojevskog žanrovski bi se mogao odrediti kao filozofski, kriminalistički, avanturistički i roman lika. Radnja u romanu je izuzetno dinamična, sve se odvija u samo 9 dana. Na samom početku knjige, čitalac se susreće sa glavnim junakom koji se bori sa mišlju da izvrši zločin. Izuzetno pametan, vanredno lep, ali siromašan, mladi Raskoljnjikov je u sukobu sa samim sobom, ali i sa svetom oko sebe. On ubija staru zelenašicu Aljonu Ivanovnu, koja se bogati na račun siromašnih studenata, ali i njenu dobroćudnu i nedužnu sestru Lizavetu. Njegov zločin izazvan je socijalnim zbivanjima, uzrokovan poljuljanim moralom i nestabilnom etičkom ličnošću.

Prateći tok svesti glavnog junaka, Dostojevski postavlja pred čitaoca brojna pitanja, pre svega ona koja se tiču etike i morala: da li treba izabrati moral ili nemoral? Dobro ili zlo? Boga ili Satanu? Da li treba biti Napoleon ili vaš?

Roman podstiče razmišljanja o krivici i o kazni za učinjen zločin, ističući u prvi plan vekovno pitanje: koliko sticaj okolnosti određuje život pojedinca?

Fjodor Mihailovič Dostojevski je jedan od onih autora koji su višestruko zadužili svetsku literaturu. Pored romana „Zločin i kazna“ i druga njegova dela poput „Bednih ljudi“, „Braće Karamazovih“ i „Idiota“ zaslužuju epitet:klasici ruske književnosti.

tolstoj-dostojevski.jpg
 
Očevi i deca, Ivan Turgenjev
Roman “Očevi i deca” Ivana Turgenjeva još jedan je maestralan prikaz ruskog društva sredinom 19. veka. Kao i čuveno Tolstojevo delo “Rat i mir”, i ovo delo objavljeno je najpre u “Ruskom vesniku” u februaru 1862. godine, da bi se kasnije iste godine pojavilo i posebno izdanje.

U ovom romanu ruski pisac Ivan Turgenjev osvetljava socijalne i porodične sukobe izazvane velikim društvenim previranjima. Glavni junak je mladi Jevgenij Vasiljevič Bazarov, prototip strastvenog čoveka i nihiliste. On je predstavnik pogleda na svet kakav je imala ruska inteligencija šezdesetih godina 19. veka. Ciničan i zajedljiv, bez vere u ideale koju gaje ljudi iz njegove sredine, Bazarov je pravi kritičar svog društva. Upravo kroz njegov nihilizam najjasnije se ogledaju konflikti i jaz među generacijama, ali i razlike koje postoje među društvenim slojevima.

“Očevi i deca” smatraju se remek-delom ruskog realizma, a univerzalne poruke koje nosi intrigiraju i savremenog čitaoca.

144761138
 
Evgenije Onjegin, Aleksandar Sergejevič Puškin

Uprkos uverenju da su klasici ruske književnosti isključivo prozna dela, svoje mesto na ovoj listi bez pogovora zaslužuje i jedno delo u stihu. Reč je o romanu u stihu Aleksandra Sergejeviča Puškina “Evgenije Onjegin” . Ovo remek-delo ruske književnosti predstavlja odlično ispripovedanu zamršenu ljubavnu priču između Onjegina i Tatjane, ali i jedinstven primer društvene satire. U njemu je prikazano rusko društvo s početka 19. veka (radnja se odvija do 1820. godine).

U centru zbivanja ovog romana u stihu je mladi Evgenije Onjegin, tip “suvišnog čoveka”. On je plemić sa mnogo potencijala, ali ujedno neko ko ne može da učini ništa za svet i sredinu u kojoj se nalazi. Njegov način života, odnosi sa drugim ljudima, a povrh svega sa nežnom i osetljivom Tatjanom, deluju prosvetljujuće. Slučajno i nemarno uništavajući živote oko sebe, Onjegin na kraju završava sam.

Ipak, roman ne donosi onaj gorki i mračni osećaj, jer se Puškin majstorski poigrava sa ironijom i humorom, postavljajući ovom knjigom temelje modernoj ruskoj književnost

Evgenije-Onjegin.png
 
Ana Karenjina, Lav Nikolajevič Tolstoj

“Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način.” Kada se pomenu klasici ruske književnosti, većina pomisli na još jedno izvanredno delo iz pera lava Nikolajeviča Tolstoja – roman “Ana Karenjina”. Premda je centralni lik u knjizi naslovna junakinja Ana Arkadijevna Karenjina, ovo nikako nije roman jedne ličnosti. Osnovna tema jeste porodica i ljubav, ali se u knjizi pokreće i niz drugih pitanja i tema. Tu je pre svega siromašenje plemstva, propadanje sela, kriza urbanih oblika života, odnos rada i kapitala, zadrugarski pokret, kritika društva…

Čitalac se od samog početka romana suočava sa jednim raspolućenim društvom u kome svi i sve imaju suprotstvljenu stranu. Naspram tradicije stoji novina, naspram srećne stoji nesrećna porodica, prikazane su i opozicije bogatstvo:beda, selo:grad, rad:nerad, ljubav:neljubav, pravednost:nepravednost, i tako dalje.


Uzevši za okosnicu svog dela nesvakidašnju ljubav između Ane Karenjine i grofa Vronskog, Tolstoj pokreće brojna pitanja koja ne prestaju da intrigiraju čitaoce. Koje su granice individualne ljudske slobode? Da li postoji sreća u braku i u ljubavi? Da li se javno mnjenje sme ignorisati? Sme li pojedinac prekoračiti granice priznatog morala?

U delu se posebno ističe tema krivice i kazne za prestup, a kao glavna ideja ovog porodičnog romana nameće se misao da se zlu ne treba protiviti nasiljem, već dobrotom.

Anna-Karenina-Lew-Tolstoj
 
Ujka Vanja, Anton Pavlovič Čehov

Dramsko delo Antona Pavloviča Čehova “Ujka Vanja” prikazuje čoveka i njegov duševni svet, ali i atmosferu koja nastaje u određenoj egzistencijalnoj situaciji. Čehov ne stavlja u prvi plan zanimljivu dramsku radnju u klasičnom smislu, sa zapletom, peripetijama i raspletom. Naprotiv, centralno mesto zauzima upravo čovek sa svojom sudbinom, čovek u raskoraku između postojanja i htenja.

Dramska priča odvija se u ruskom selu, na imanju penzionisanog profesora Serebrjakova. Iako razvijena u 4 čina, vremenski okvir je sužen na samo malo više od 24h. Prikazana je svakodnevica činovničke porodice i sukob koji nastaje na ličnom planu ljubavi, sreće i nesreće, starosti, promašenosti. Zaplet i rasplet se samo naslućuju, konflikt koji nastaje ostaje bez rešenja i čini se, ipak samo prividno, da se na kraju drame ništa nije promenilo u odnosu na njen početak.

U drami “Ujka Vanja” razotkriva se ljudsko biće na jedan, za dramsku formu, nesvakidašnji način – ne kroz događaje i zbivanja, već kroz doživljaje, osvetljavanjem njihovog unutrašnjeg sveta. To određuje ovo delo kao psihološku dramu atmosfere koja se odlikuje bogatim lirizmom, mirnim tonovima i snažnim sugestijama.

delfi_ujka_vanja_anton_pavlovic_cehov.jpg
 
Doktor Živago, Boris Pasternak

Pasternakov roman “Doktor Živago” je veličanstvena priča o ljubavi u jedno nemirno istorijsko doba. Istovremeno, ovo delo je temeljno, pronicljivo pretresanje i prikaz Ruske revolucije od njenog samog početka.

Realističan pogled na rusko društvo i sve posledice koje je imala revolucija učinili su da ova knjiga ne bude dobro prihvaćena u SSSR-u. Zapravo, roman je imao neobičnu sudbinu. Rukopis je morao biti prokrijumčaren iz Sovjetskog saveza da bi uopšte bio objavljen zbog političkih stavova izraženih u njemu. Ipak, njegova vrednost je i te kako prepoznata u svetu. Švedska akademija je 1958. godine odlučila da Pasternaku dodeli Nobelovu nagradu za književnost.

Glavni junak romana je Jurij Živago, mladi lekar u vrtlogu revolucije i rata. On je razuman, častan, osećajan pesnik, čovek koji pretpostavlja ljubav i poštenje svemu drugom u svetu. Zbog toga je, naizbežno, stradalnik i žrtva istorijskih prilika. Još jednom se u ruskoj književnosti srećemo sa čovekom koji nije zaista vladar svog života. Rastrzan između ljubavi prema dve žene, u sukobu boljševika i beloarmejaca, Živago je tragičan lik večno urezan u tekovine ne samo ruske, već i svetske literature.
337887_1200_1200px_w.jpg
 
Majstor i Margarita, Mihail Bulgakov

Vanvremenski klasik svetske književnosti koji je čak bio i zabranjen u SSSR, roman „Majstor i Margarita“ Mihaila Bulgakova definitivno se ubraja u jedno od najbolje napisanih dela ikad. Kompleksna kompozicija i radnja romana zahteva punu koncentraciju pažljivog čitaoca, što mu biva uzvraćeno uzvišenom umetnošću i univerzalnim porukama ovog remek-dela.

U osnovi, može se reći da se u romanu paralelno prate četiri fabularna niza. Tu je priča o Majstoru, njegovom romanu i ljubavi prema Margariti – on je književnik u Moskvi koji piše roman o Pontiju Pilatu. Ovaj roman unutar romana zapravo je druga glavna radnja u delu. Pre ovih, tu su događaji u kojima učestvuje pesnik Bezdomni, kao i zgode i nezgode Volandove družine.

Osim Majstora, postoji još nekoliko ličnosti koje su po svom značaju u romanu ravnopravne u potpunosti. Pre svega, tu je Margarita i Voland, ali i Pontije Pilat i Ješua u umetnutom romanu. Književni kritičari su istakli još jednu „ličnost“ koja se u romanu posebno ističe, a to je sovjetsko društvo, odnosno društveno uređenje sovjetske Rusije, koje je podvrgnuto podsmehu, satiri i kritici.

Suprotstavljajući dobro i zlo, čoveka i đavola, Bulgakov se u svom romanu poigrava sa fantastičnim i realnim elementima, prepliće ih i prožima, stvarajući tako nenadmašan primer književnog dela za sva vremena.
artsy-vibes-n2rnmazNaG4-unsplash-min-1024x689.jpg
 
Mrtve duše, Nikolaj Vasiljevič Gogolj

Još jedno izvanredno delo ruske književnosti jesu „Mrtve duše“ Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Ovaj roman-poemu Gogolj osmislio u tri toma – pakao, čistilište i raj, po ugledu na Danteovu „Božanstvenu komediju“. Međutim, uspeo je da završi prvi deo 1841. godine i objavi ga 1842. Na drugom tomu je radio nekoliko godina, ali nikad nije bio zadovoljan onim što je napisao, te ga je spalio pred svoju smrt. Ostali su samo odlomci.

Nazivom „Mrtve duše“ već se nagoveštava radnja romana. Naime, mrtve duše su kmetovi koji su umrli i za koje spahije moraju plaćati porez godinu dana, dok se na reviziji ne objavi da više nisu živi. Glavni junak Pavel Ivanovič Čičikov putuje Rusijom sa ciljem da te mrtve duše kupi. Iza ovog neobičnog zahteva krije se prevara – on želi da mrtve duše podmetne kao žive ne bi li ih založio i kupio zemlju.

Putovanje svog glavnog junaka Čičikova Gogolj pametno koristi da prikaže rusko društvo, pre svega provincijsko-spahijski život, posednički život, ekonomiju, kao i njihove moralne i intelektualne interese. Glavna tema romana će tako zapravo biti trivijalnost, duhovna beda i mediokretstvo.

Kompoziciju svog romana Gogolj je zasnovao na skazu, kao i na pikarskom pustolovnom romanu, parodirajući tako viteški roman.

mrtve%20duse.jpg
 
Mati, Maksim Gorki

Kao prava i verna slika revolucije u Rusiji, roman “Mati” Maksima Gorkog određuje se kao politički roman. Glavna junakinja romana je Pelagija Nilovna Vlasova. Ona je majka mladog radnika Pavla Vlasova, koji se uključio u radnički pokret i štrajk i zbog toga bio uhapšen. No i pored dramatičkih političkih dešavanja i burne revolucije, u ovom remek-delu ruske književnosti kao dominanta ispoljava se univerzalni motiv bezuslovne majčinske ljubavi.

Roman je objavljen 1906. godine, a ideju da ga napiše Maksim Gorki uzeo je iz stvarnog, sebi bliskog događaja. Gorki je, naime, delimično opisao sudbinu svog rođaka Petra Zalomova i njegove majke Ane Zalomove. Petar Zalomov je kao vođa demonstracija na brodogradilištu u gradu Sormovu 1902. godine bio uhapšen, a njegovu ulogu u revolucionarnom radničkom pokretu na sebe je preuzela upravo njegova majka – Ana.
240px-NV_Gogol.png


Gorki će u Pelagiji Vlasovoj otelotvoriti ovu izvanrednu ženu, predstavljajući već od prvih stranica njen mučan žvot pun poteškoća. Kao žrtva svog muža nasilnika, Pelagija trpi u braku, a nakon njegove smrti ostaje sama sa sinom i mora još više da se bori za opstanak. Kao učesnica revolucionarnog pokreta, ona je samo jedna od brojnih junakinja koje podmeću svoja leđa i srce, trpe batine i tlačenje svake vrste. Gorki ju je predstavio i okrakaterisao prema svojim socijalističkim idealima i stavovima.

No iako su u korenu romana upravo ove političke ideje, može se sa punom slobodom reći da je pišući o jednakosti, bratstvu i jedinstvu, izražavajući veličinu ljubavi prema bližnjem, kao i neizmernost ljubavi majke prema sinu, Gorki zapravo želeo (i uspeo) napisati delo univerzalnih zamisli, koje ne ostavlja čitaoce ravnodušnim čak ni vek kasnije.
 
Tamni drvoredi, Ivan Bunjin

Ivan Aleksejevič Bunjin bio je prvi ruski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost (1933. godine). Pisao je poeziju i prozu, aktivno prevodio književna dela sa engleskog na ruski, a kao svoje najuspelije delo izdvojio zbirku novela “Tamni drvoredi”.

Zbirka se sastoji iz četrdeset priča, od kojih su najpozatije “Čisti ponedeljak” i “Tamni drvoredi”. Bunjin je napisao priče u kojima razgovaraju Duša i Telo i u svakoj noveli im je dodelio ljudska obličja. Tako u “Čistom ponedeljku” nakon brojnih tajnih ljubavnih sastanaka devojka saopštava mladiću da ga napušta; da bi je on nakon dve godine video kao monahinju u manastiru. Posvećena ljubavi i ideji o ljubavi koja nastaje kada se susretnu (i sukobe) telesno i duhovno, ova knjiga je pravo remek delo ne samo ruske već i svetske književnosti.

TAMNI-DRVOREDI-IVAN-BUNJIN.jpg
 
Lolita, Vladimir Nabokov

Roman “Lolita” je delo koje je proslavilo ruskog pisca Vladimira Nabokova, iako je napisan na engleskom jeziku. Najpre je objavljen u Parizu 1955. godine, da bi više od deset godina kasnije 1967. godine u Njujorku objavljen na ruskom. Kontraverzna tema i nesvakidašnji stil pisanja učinili su da ovaj roman zapanji tadašnju čitalačku publiku, a sasvim je sigurno da i savremeni čitalac ima sličan doživljaj.

Glavni junak romana i narator je Hambert Hambert, tridesetosmogodišnji profesor književnosti čiji predmet ljubavi i seksualne opsesije postaje dvanaestogodišnja Dolores Hejz, devojčica koju ona zove Lo ili Lolita. Hambert Hambert upoznaje Lolitu u Americi, pošto se preselio iz Engleske i ona postaje „plod njegove mašte“, „biće bez volje i svesti, pa čak i bez vlastita života“. Svakome ko je pročitao roman u svesti su ostale utisnute ove Hambertove reči: “Lolita, svetlost mog života, oganj mojih prepona. Moj greh, moja duša. Lo-li-ta: vrh jezika prelazi tri koraka niz nepce, da bi, pri trećem, kucnuo u zube. Lo. Li. Ta.”

Intrigantnog, sablažnjivog sadržaja, ovo delo otkriva kompleksnu priču i jednako složenu psihu glavnog junaka, koju već više od pola veka drži čitaoce prikovane od prve do poslednje stranice.

lolita_vv.jpg
 
Mi, Jevgenij Zamjatin

Antiutopijski roman Jevgenija Zamjatina “Mi”, još jedan je primer opsednutosti svetskih pisaca naukom i razvojem novih tehnologija s početka 20. veka. Iako ga je napisao 1920. godine u tadašnjem Lenjingradu (današnjem Sankt-Petersburgu), Zamjatin je roman objavio tek četiri godine kasnije, i to na engleskom jeziku u Americi.

Radnja romana “Mi” odvija se u Jedinstvenoj državi, totalitarno uređenom društvu u nekom budućem veku Iks. Taj svet je svet jednakosti, lišen osećanja, svaku specifičnost moguće je operisati (poput zavisti, ljubomore). Tome u prilog ide i sledeća tvrdnja: “Samo bezličan član zajednice je dobar član zajednice.” U ovom društvu postoji matematički besprekorna sreća i materinska norma, što znači da svaka osoba ima određen broj ličnih sati, te da nije svakom tipu žena dopušteno da rađaju i produžavaju vrstu.

Pripovedač u ovom neobičnom socijalno – fantastičnom romanu je antijunak D-503. Kao i svi ostali članovi ovog sistema, on umesto imena ima identifikacioni broj, stan prozirnih zidova i organizovano slobodno vreme, ljubavni život, posao. Svaka pobuna biva “nagrađena” operacijom na mozgu.

Zamjatinov roman “Mi” zavređuje da se nazove klasikom, ne samo zbog svoje besprekorno ispripovedane ideje o distopijskom društvu, već i zbog toga što je prvo veliko književno delo ove vrste, koje je ostavilo velikog odjeka u svetskoj književnosti. Kritičari smatraju da je upravo “Mi” uticao na Džordža Orvela kada je pisao “1984” i Hakslija dok je stvarao “Vrli novi svet”.

MI-roman-JEVGENIJ-ZAMJATIN.jpg
 
Oblomov, Ivan Gončarov

Jedan od ruskih pisaca koji sasvim sigurno zavređuje svoje mesto na ovoj listi je i Ivan Gončarov, autor romana “Oblomov”, “Obična priča” i “Bezdan”. Ipak, njegov spisateljski genij posebno je došao do izražaja upravo u romanu “Oblomov“, koji predstavlja klasično delo ruskog realizma.

Roman je obavljen 1959. godine u časopisu “Beleške domovine”, a Gončarov ga je pisao deset godina. Ovaj podatak potvrđuje i činjenica da je prva glava romana pod nazivom “Oblomljev san” objavljena 1849. godine u Književnoj zbirci. Stvarajući model “suvišnog čoveka” u svom glavnom junaku Ilji Iljiču Oblomovu, Gončarov je u svetsku književnost uveo “oblomovštinu” – posebno osećanje i stanje u koje samo čovek velikih potencijala može da zapadne. Upravo takav je Ilja Oblomov, mlad i talentovan čovek bez volje, energije i sposobnosti za samostalno delanje u životu.

Roman u četiri knjige može se svrstati u socijalno-psihološki žanr i predstavlja kompleksnu sintezu opisa ruskog društva sredinom 19. veka i promišljanja o univerzalnim i uvek aktuelnim temama: o smislu života, ljubavi i njenom značaju za pojedinca.

Ovi klasici ruske književnosti sasvim izvesno zauzimaju značajno mesto u svetskoj literaturi. Međutim, ljubitelji ruskog stvaralaštva neosporno bi bili u pravu kad bi rekli da mesto na ovoj listi zaslužuju još neki ruski pisci i njihova dela.

Tu su Čehovljeve novele, kao i maestralna dela Dostojevskog “Braća Karamazovi” i “Idiot”, ali nenadmašna poezija Sergeja Jesenjina i Majakovskog.

oblomov_vv.jpg
 
Ana Ahmatova
unnamed.jpg


Ahmatova je revoluciju dočekala kao potpuno formirana ličnost sa načelima i kriterijumima koje kasnije nije menjala. Ne samo zbog toga, već i zbog strogog i uravnoteženog ponašanja, moglo bi se objasniti, da su i nju i Mandeljštama – tridesetogodišnjake u to vreme, smatrali za starce i tako govorili o njima. Nju je vaspitala dvestogodišnja peterburška, i šire – ruska, viševekovna kultura! Vrednosti koje je prihvatila posedovale su sadržaje ogromnog istorijskog perioda, moralna ocena onoga što se dešavalo bila je ista kao recimo, u kneginje Ane Kašinske, ili kneginje Ane, žene Jaroslava Mudrog, ili kod proročice Ane. Ona je za svoju prijateljicu ispričala: nekoliko godina posle revolucije prala je veš u lavoru, u kuhinji gusto naseljenog stana. Ćerka je dotrčala iz škole i, prolazeći pored majke, jednostavno je i pomalo izazovno izustila: „Mama, Boga nema". Majka je umorno, ne prekidajući da pere veš, odgovorila: „Pa gde je nestao?" Ahmatova nije pristajala da sa „broda savremenosti" baci nepotrebni kulturni balast, nije odbacivala provereno i staro radi reklamiranog novog. Zato, kad se odazivala na tvoje „ej", zvuk svake njene reči odzvanjao je kao eho u perspektivi epoha koje odlaze neznano gde, i ne udara u obližnji zid novog vremena.


Nije cenila estradnu poeziju 50-ih i početka 60-ih. Pritom sam primetio, kvalitet stihova nije igrao glavnu ulogu, mogla je da oprosti lažno otkriće, ako je u njemu videla pošteno traganje. U prvom redu bili su neprihvatljivi duhovno stanje autora, moralni principi vezani samo za dati trenutak stvarnosti, loš ukus.
Moj poznanik, mladi moskovski pesnik, zamolio me je da mu dogovorim sastanak. Rekao sam joj to, preporučio ga, ona me je zapitala, sećam li se nekih njegovih stihova. Rekao sam joj dva reda iz mladićeve pesme:
„Svakom različito stiže jesen – stihovima, ženama, vinom". – „Isuviše mnogo žena" –reče.
Prihvatila je da ga primi.
Ili o Robertu Roždestvenskom koji je tada ulazio u modu: „Kako neko ko nastupa sa takvim imenom može biti pesnik? On ne čuje da je rusko popovsko prezime nespojivo sa prekomorskim operetskim imenom?" I kad sam pokušao da ga branim, velim, roditelji su odgovorni, usledilo je: „Zato si pesnik, da bi mogao da izmisliš pristojan pseudonim".




Jednom su joj doneli poštu, ona je počela da čita pismo od Hane Gorenko, njene snahe, a ja da pregledam „Novi svet”. Posle nekog vremena digla je glavu i zapitala, šta sam u njemu pronašao. „Jevtušenka". Zamolila me je da pročitam pesmu po svom izboru: „Ja ga grdim, a skoro da ga nisam ni čitala". Stihovi su bili o tome, kako čovek gubi pamćenje, i još drugo sećanje, drugo (čini mi se srca), preostaje mu treće: „Neka se ruke sete ovog, ovog i ovog, neka se koža seti, neka se noge sete prašine puteva, neka usne..." U pesmi je bilo desetak strofa, primetio sam da je posle treće slušala manje pažljivo i pogledala u nedočitano pismo. Kad sam završio, rekla je: „U neku ruku Hanino pismo je popravilo utisak... Ima osetljive noge!" U drugim stihovima koje sam pročitao u električnoj željeznici na putu za Komarovo, u ono vreme pomodni lenjingradski pesnik izveštačeno je i ne mnogo maštovito varirao temu: veli, u dolazećem veku će se pojaviti mogućnost veštačkog stvaranja ljudi koji su ranije živeli. I onda će rđavi, tako reći reakcionari, biti reprodukovani u mnogo primeraka, kako bi poslužili kao očigledan primer u školama; a dobre, progresivne – moći će samo u jednom. Zapamtio sam da je bilo desetak Muhameda, a Majakovski je eto jedan.
– Dozvolite – rekla je Ahmatova – to nije samo banalno, to je i unosno.
 
Uskoro posle revolucije pred njenim očima se desilo ono, što su ponosno i dubokomisleno počeli da zovu preorijentacijom poetskih interesa. Međutim, spoljnja ubedljivost formule, samopouzdanje sa kojim se izgovarala, bili su u prvom redu sračunati da prevare čitaoca, da mu sugerišu zakonitost, izdaju onoga, odbacivanje i odbijanje onoga, što stihove čini poezijom. Lično mišljenje, poseban pogled, jednom reči ličan pesnikov odnos prema svemu na svetu, čini jedinu garanciju autentičnosti svakog njegovog rada. Kada je pesnik svečovečan, kao što je Puškin, njegovi lični stihovi stižu pravo da predstavljaju „sve", da govore „u ime svih" – tačnije, u ime svakog. To jest: i ja se sećam čudesnog trenutka, i ja sam proveo veče s Lejlom, i uopšte sve je to „o meni rekao".


Ali i kad je pesnik individualista, čak i egoista, kao što su Baljmont ili Igor Severjanin, on nema izbor: on govori u svoje ime i za sebe, a čitaocu predlažu da se divi njegovoj izuzetnosti ili da je prenebregne.




Ne sme se zaboraviti” – insistira ona u Listićima iz dnevnika, sećajući se Mandeljštamovog izlaganja o akmeizmu u Voronježu – „Šta je on rekao 1937. godine: ,Ne odričem se ni živih, ni mrtvih’. Ona je disala novim vazduhom, ali njena pluća su bila ispunjena pređašnjim, što ga je udahnula za svojih
mladih godina. Pričala je kako se marta 1935. godine našla na železničkoj stanici – pratila je nekog – bilo je to onog dana kad su iz Lenjingrada iseljavali plemiće, oni su se okupili na peronu i svi su je pozdravljali dok je prolazila:


„Nikad nisam mislila da poznajem toliko plemića". Preko nje sam se upoznao sa nekoliko njenih prijateljica, „mlađim savremenicama". Tada sam smatrao, da su te šezdesetogodišnjakinje i sedamdesetogodišnjakinje – prirodna konstanta svakog društva, da takve vremešne dame i takve starice, izmučene, ali ne i ogorčene, napaćene, ali ne i očajne, bledih lica, tužnih očiju , ali samopžrtvovane, one praštaju i izlaze u susret, njih je uvek bilo I uvek će biti. A ispostavilo se da su to bili poslednji primerci izumirućeg plemena. Današnje sedamdesetogodišnjakinje mogle bi da budu njihove pitomice, ali one od rođenja žive u atmosferi kvalitativno drukčijeg sklopa, to nije prošlo bez traga samo za njihovu psihosomatiku, što bi rekli savremeni lekari, već i za krvnu formulu. Ljubav Davidovna Stenić–Boljšincova rekla mi je kad je umro Čaplin: „Bila sam redov armije, čiji je on bio general". Koja starica može danas da kaže i za koju armiju i za sebe nešto slično?


Ahmatova je istraživala carsku reč, Danteovu muzu, labudove iz Carskog Sela, Rusiju Dostojevskog, majčinu dobrotu. Ona je od toga, po svoj prilici, učinila sve što se može, preuredivši na svoj način dom poezije od kamenja kuće što joj je pripala i ostavivši je u nasleđe budućnosti. Ovo kamenje
je večito i kao i uvek, kao što je od pamtiveka, valjalo je i za sledeću gradnju. Valjalo je, ali zasad nepotrebno, neupotrebivo. Novo življenje, nove funkcije arhitekture, novi materijali, popularna je plastika – „večita šperploča", kako je govorila Ahmatova.




Pa eto, ponekad – uzgred rečeno, ne tako često, kao što bi se moglo pretpostaviti– obraćali su joj se ljudi koji pišu stihove, obraćali su joj se da čuju njen sud. Ona je molila da joj ostave pesme, počinjala bi da čita i, ako bi ostajala ravnodušna – a to se često dešavalo – ograničila bi se na čitanje nekoliko redova, ređe bi pročitala celu pesmu. Pri tom, kad bi autor dolazio po odgovor, ona se trudila da ga ne uvredi i govorila je nešto neobavezno što bi se od nje moglo shvatiti kao pohvala. I ovde je takođe postojala „gramofonska ploča", dve-tri fraze, koje su se uspešno upotrebljavale, zavisno od okolnosti.


Ako je u tome što je pročitala, bio opisan pejzaž, Ahmatova bi govorila: „U vašim stihovima se oseća priroda". Ako je bilo dijaloga – „Dopada mi se kad u stihovima upotrebljavaju upravni govor". Ako su stihovi bez rime – „Slobodne stihove je teže pisati nego rimovane". Onaj ko je posle toga molio da pogleda nekoliko novih pesama, mogao je da čuje: „To nosi vaš pečat". I najzad, u rezervi
je uvek bilo univerzalno: „U vašim pesmama reči su uvek na svom mestu".


Krajem te večeri, kad sam joj pročitao svoju poemu, ona je ispričala, kako je Ina Erazmovna, njena majka, pročitavši neke stihove Ahmatove (ili ih je možda čula od nje?) iznenada zaplakala i rekla: „Ne znam, samo vidim da je mojoj kćeri loše". „I ja eto sada vidim da je vama loše". U stvari, od tog
dana smo počeli često da se višamo i dugo razgovaramo.


U to vreme ona uopšte nije imala visoko mišljenje čak ni o poeziji onih mladih pesnika čije je stihove nekako izdvajala. Sve je to bilo divljaštvo, u najboljem slučaju, (već viđeni) „pređeni put likvidiranje nepismenosti", kako je jednom zapečatila. Jednom smo sedeli na verandi, posmatrali borove, travu, vresak, i ona je sa podrugljivim izrazom lica govorila: „Kolja je stajao visok i prav nasuprot isto tako visokog ali pogrbljenog Gorkog i mentorskim tonom je poučavao: ,Vi ne umete da pišete stihove i ne treba time da se bavite. Vi ne poznajete osnove versifikacije, ne razlikujete metre,
ne osećate ritam stiha. To zapravo nije vaš posao’. A ovaj je pokorno slušao. Posmatrala sam tu scenu i bilo mi je dosadno”.




Ovo je pravo mesto da se u celini navede njeno pismo iz 1960. g. Ja sam ga dobio iz njenih ruku, iako nije napisano za mene, tačnije – ne baš za mene. To je jedno od pisama upućenih NN, koje je najtemeljitiji istraživač poezije Ahmatove – Timenčik nazvao „poslanicama za donosioca". Tokom poslednje decenije života ona ih je napisala za desetak ljudi, jedan od njih sam ja.


Mogli bi sa prilično sigurnosti, pozivajući se na ovu ili onu konkretnu rečenicu, utvrditi ko su adresati. Ono o kojem je reč stajalo je u starom italijanskom sanduku, škrinji pto je stajala u njenoj sobi punoj rukopisa, fascikli, svezaka, starih korektura i t.d. Jedne zimske večeri 1964. godine,
prekinuvši razgovor koji se ticao tadašnjeg pesničkog buma i preokreta u njenoj sudbini (objavljivanja Rekvijema na Zapadu, italijanska nagrada i.t.d.), reče: „Otvorite škrinju i pronađite u njoj takvo i takvo pismo". Našao sam, u njemu je bio još jedan ispisani list, o kojem ćemo kasnije. „To je za vas". Zahvalio sam i stavio u džep. Ona poče razgovor na drugu temu.


Na čitav niz Vaših pisama htela bih da odgovorim sledeće: U poslednje vreme primećujem nesumnjivo udaljavanje čitalaca od mojih stihova. Ono što mogu da objavljujem ne zadovoljava čitaoce. Mog imena neće biti među imenima koje će omladina sada (stihovima uvek upravlja omladina) podići na štit*.


Iako postoji stotina dobrih pesama one ništa neće spasiti. Zaboraviće ih. Ostaće knjiga osrednjih, jednoličnih i uz to naravno staromodnih stihova.
Ljudi će se čuditi što su se nekad u mladosti zanosili ovim stihovima, ne primećujući da se nisu zanosili ovim stihovima, već drugim koji nisu ušli u knjigu. Ova knjiga će biti kraj moga puta. U onaj polet i zanimanje za poeziju, koji se sada tamo burno ocrtavaju – ja neću ući, isto onako kao što Sologub nije zakoračio u 1917. godinu i ostao je zauvek zazidan u 1916. Ne znam u koju će me godinu zazidati – ali to i nije tako važno. Isuviše sam dugo bila na sceni, vreme mi je da se sklonim iza kulisa.
Juče sam prvi put pročitala ovu fatalnu knjigu. To je dobar solidan treći razred. Sve se stapa – mnogo vrtova i parkova, pred kraj je malčice bolje, ali niko neće pročitati do kraja. I najzad mnogo je prijatnije da se lično konstatuje pesnikov potpuni pad (chute complète). To nam je poznato još od
Puškina, koga su svi napustili (uključujući i prijatelje, v. Karamzin). Ja sam između ostalog (mada je to već druga tema) sigurna, da danas uopšte nema čitalaca poezije. Postoje prepisivači, postoje oni koji pesme znaju napamet. Kriju u nedrima papiriće sa pesmama, šapuću pesme na uho, tra-
žeći da se istog časa sve zauvek zaboravi i t.d.
Objavljeni stihovi već samim svojim izgledom izazivaju zevanje i mučninu – ljudi su zasićeni lošim stihovima. Stihovi su postali vlastita suprotnost. Umesto da reju pale ljudska srca – rimovani redovi izazivaju dosadu.
Ali sa mnom je nešto komplikovanije. Osim svih teškoća i nevolja na zvaničnom planu (dve rezolucije u CK), meni su se i na stvaralačkom planu neprekidno dešavale nevolje, možda je čak zvanična nevolja delimično prikrivala ili ublažavala ono glavno. Ja sam se prilično brzo našla krajnje
desno (nepolitično). Oni što su bili više levo, svi su prema tome bili i moderniji: Majakovski, Pasternak, Cvetajeva. Da i ne govorim o Hlebnjikovu koji je i sada – novator par excellance. Zato su „mladi" koji su išli iza nas uvek bili tako oštri i nepomirljivi prema meni, na primer, Zabolocki
i ostali obereuti. Salon bračnog para Brik planski se borio protiv mene istakavši optužbu koja je zaudarala na denunciranje – da sam unutrašnji emigrant. Ejhenbaumljeva knjiga o meni ispunjena je zebnjom i nemirom, kako se zbog mene ne bi našao u poslednjim književnim redovima. Posle nekoliko decenija, to sve se preselilo u inostranstvo. Tamo su radi komfora i kako
bi imali odrešene ruke, počeli tako što su me proglasili ništavnim pesnikom (Harkins), posle toga je bilo jednostavno da se sa mnom obračunaju, što napr. graciozno u svojoj antologiji čini Ripolino. Ne znajući, šta pišem, ne shvatajući u kakvom sam se položaju našla, on samo viče da sam se
potrošila, da sam dosadila i da sam to i sama shvatila 1922. i tako dalje.


To je, mislim, sve što sam tim povodom želela da Vam kažem. Ja razume se imam mnoštvo primera koji potvr|đuju moje misli. Uostalom, to vas sigurno ne zanima. 1960.


22. jan. – 29. febr.
Lenjingrad – Moskva.
 
Pojedinim svojim stihovima, možda o njima pruža neku daleku predstavu, iako veoma daleku, samo Blok..." Prošlo je nekoliko trenutaka tišine, za mene tog trenutka potpuno prirodne. Videći da Ana Andrejevna žuti, Nina Antonovna i Boris su počeli da me zadirkuju, na isti način, kako je to bilo i u kolima. Ahmatova je iznenada veoma ozbiljno izustila: „Ne, on govori o pravoj stvari".
 
Često je ponavljala: „Humility is endless". I u to vreme se pojavio epitaf za Pismo* – In my beginning is my end (u mom početku je moj kraj), takođe iz četiri kvarteta. Eliot je u tekst pesme na svakom koraku otvoreno unosio citate. Ahmatova nema takve kolaže, ona uživljava citat, prethodno preporođen, tako da se tuđa materija uskladi sa njenom. Ali oboje su imali iste izvore: Dante,
Šekspir, Bodler, Nerval, Laforg... Mislim, baš stihom koji je citirao Eliot iz El Desdichado Žerara de Nervala ona je jednom započela razgovor o toj pesmi, izgovorila je napamet nekoliko stihova, uzela sa police, odnosno izvadila je iz fioke tanku knjižicu Les Chimères, otvorila je na El Desdichado
i rekla podsmešljivo: „Ovo prevedite". Uskoro je polustih iz ovog soneta postao epitaf za Predprolćnu elegiju: „Toi qui m'a console", promenjenog gramatičkog roda („Ti koji si me utešio”).
 

Back
Top